Janoš Banjai ::: DANILO KIŠ PREVODI PETRIJA I PIŠE PESMU
Ponovo sam nedavno pročitao pesme Đerđa Petrija u prevodu Danila Kiša – knjižicu su objavili pre deset godina novosadska Matica srpska i zemunsko Pismo, pesme je za štampu priredio i pogovor napisao Sava Babić. Naslov knjige – Večni ponedeljak – doslovni je prevod naslova Petrijeve čuvene samizdat zbirke – Örökhétfo – iz 1981. godine. Ovaj naslov nije slučajno odabran, jer u ovoj Petrijevoj zbirci na srpskom jeziku koja sadrži četrdeset i pet prevoda Danila Kiša, bezmalo polovina, ukupno dvadeset i jedna pesma, potiče iz pomenute znamenite zbirke. Ovaj podatak ukazuje na to da je za Danila Kiša bila privlačna baš ona linija Petrijeve poezije koja je, uz neke ljubavne pesme, egzistirala u takozvanoj drugoj javnosti. Možda nije od sporednog značaja ni to da je Kiš preveo na srpski i sedam pesama koje su se u Petrijevim Sabranim pesmama našle u ciklusu pod naslovom Izostavljene pesme, s obzirom na to da nisu bile uvrštene ni u jednu do dotadašnjih Petrijevih zbirki.
M i l a n K u n d e r a ::: KO JE TO ROMANOPISAC
Ko hoće da shvati, mora da poredi
D a n i l o K i š ::: BANALNOST JE NEUNIŠTIVA KAO PLASTIČNA BOCA
Potreba za ovim razgovorom – čini mi se – izvire više iz težnje da sebi neke stvari razjasnim, a time, mislim, i široj čitalačkoj publici, nego da od vas zahtevam nekakav temeljan pristup onome što ste stvorili. Stara je istina da od pisca ne treba tražiti da tumači svoje delo. Mene zapravo zanima otkuda težnja da se kao pisac doista vidljivo angažujete svojom poslednjom knjigom („Grobnica za Borisa Davidoviča”), u toj meri da vaše delo poseduje jednu skoro egzaktnu težnju za istinom.
P e t e r E s t e r h a z i ::: TO BOGATSTVO BIO JE DANILO KIŠ
Putovao je po nalogu: unajmio bi ga neki sjajni gospodin ili pak neka nešto ofucanija zemlja – i tada bi počeo da putuje.
Među nama budi rečeno, nije bog zna kako voleo da putuje, najradije bi sedeo povazdan u svojoj sobi. Mada ni to nije posve tačno. Njegova duša pripadala je Najmljeniku, pod uslovom da je imao više duša – u trenucima zanosa činilo bi mu se, da ih ima proizvoljno mnogo. Ponekad možda čak i za jednu dušu više, nego što je mnogo; no, o tome nije razmišljao. Naški rečeno (šta god to značilo), o smrti nije razmišljao. Što se smrti tiče, nije bio devičanski čist, stajao je on već pored otvorenog kovčega sav u suzama, nem, paralisan, znao je, šta znači biti siroče, šta je plač, šta je bol, šta je crno, ali njegov život nije bio u znaku smrti, premda, život jeste u znaku smrti. Sve to moguće je nazvati, u najmanju ruku, paradoksom, iako ponešto smešnim paradoksom, jer su ga Nalogodavci (Unajmljivači) upravo zbog toga i zapošljavali – u suštini, slali su ga u smrt. Najmljenik je bio, međutim, besmrtan, u meri u kojoj je sam zamišljao sebe besmrtnim.
Dugo me je iz pravca Nandorfehervara (Beograd) pratila zvonjava s crkvenih tornjeva, po naređenju pape Julija Drugog, još u predvečerje čuvene Hunjadijeve bitke, prema Arovom mišljenju, kao molitva i zakletva, a ne – kako se veruje – u spomen (retke) pobede, a onaj ko je već imao prilike da čuje podnevnu riku mehaničkog zvona Mađarskog Radija, mogao je da nasluti, da se i ovde radi o nekakvoj velikoj mađarskoj kompenzaciji.
Prolazili smo zemljom Danila Kiša.
I š t v a n E r š i ::: DANILO
DANILO,
Đ e r đ K o n r a d ::: KAKO SI, DANILO?
Knjizi koja sledi, pijuckajući jedan duhoviti cuvée, dao sam naslov, ovako, velikim slovima: CUVÉE.
I ja sklapam svoju knjigu od slojeva različitih tekstova, kao što vinar komponuje svoje delo od različitih vrsta vina.
Knjiga govori o putniku, o jednom liku u odlasku koji se, ponekad, predstavlja kao Kaligaro, a inače umnogome liči na mene, a sa sobom je na ti, ohrabruje, ismejava, izaziva, ljuti i, neretko, najradije bi poslao sebe u pakao.
Ponekad ja govorim o njemu, ponekad on govori o sebi, konačno, on se oseća bolje u sebi, drugim rečima, ja ponekad postajem on, ako je tako zgodnije.L a s l o V e g e l ::: GESTOVI GOSPODINA KIŠA
Već mesecima, na pomisao da napišem nešto o Danilu Kišu, obuzima me s jedne strane razumljiva strepnja ali, u isto vreme, i manje razumljiva suzdržanost, pa sam možda zbog toga i otkazao jedno za drugim učešća na raznim, mahom simpatičnim konferencijama o Kišovom delu, imajući na umu, pre svega, da bi trebalo ispočetka promisliti pitanje koje se zove Danilo Kiš, ne zbog njega samog, već prvenstveno sebe/nas radi, budući da nam se u zajedničkom svetu toliko toga desilo, trebalo bi stoga iznova pročitati dela koja su u tom svetu nastala, bez toga ne možemo čitati dalje ni nova, drugim rečima, u meni se rađa isti onaj šok nesavremenosti koji se, uostalom, javlja kad god se nađem suočen sa – u svojim osnovama neraščišćenom, a u detaljima predimenzionisanom, prežvakanom – duhovnom situacijom, čija se glavna karakteristika ispoljava u tome što u njoj većinu stvari, ljude, misli prepoznajemo dokazujući vlastitu nedužnost, vlastite zasluge, vlastitu izuzetnost, i to onom vrstom ispovesti, u kojoj ističemo koliko smo bolji od vremena u kojem smo primorani da živimo i, na taj način, hteli to mi ili ne, postajemo žrtve one srednje-istočno-evropske šizofrenije koja, kao najvišu vrednost, ne priznaje opšte dobro, već izvesne zatvorene forme slobode, iz kojih je potom moguće do mile volje galamiti, i ta okolnost je kao temeljni literarni doživljaj odredio, a određuje i danas, karakter one argumentacije kojom se odbacuje svakodnevica, što se najbolje odražava u ekstremnom balkanskom hermetizmu sedamdesetih godina, odnosno u vidu veštačkog cveća tog hermetizma u partijskoj državi, baš tamo gde njenu egzistenciju pretpostavlja jedna vrsta unutrašnje napetosti, odnosno tamo gde je njena apsurdnost najveća, drugim rečima, bekstvo u okrilje vlasti diskursa ovde i sada, ovde i juče upozorava, da će na Balkanu, opterećenim nepomirljivim suprotnostima, narcisistički ego agresivno prilagoditi sebi i Danila Kiša, čoveka koji je pohodio i propatio sve polove suprotnosti, ne ispoljivši pritom prema ovom svetu sažaljenje, već ga je samo predočio biblijskom tačnošću, stvorivši na taj način jednu autonomnu sintezu, što će ga površno situirati u prisnu, od svake griže savesti pažljivo pročišćenu harmoniju, odnosno, izdvojiće ga iz nepomirljive protivrečnosti života i duha stvorivši time sjajnu priliku za duhovnu demonstraciju prefinjene prisnosti, kako bi u još većoj meri isturio u prvi plan
Hello world!
Welcome to WordPress. This is your first post. Edit or delete it, then start blogging!