SOCIOLOSKA KRITIKA RADIO MUZIKE – Theodore Adorno
Prevela Brankica Mikic
Radomir Konstantinović – Filosofija palanke
U svetu palanke, važnije je dobro se držati ustaljenog običaja nego biti ličnost. Sve što je pretežno lično, individualno (ma u kom pravcu) nepoželjno je pre svega zato što je obećanje “sveta”, kao čiste negacije palanke, dakle, obećanje stilske polivalencije, a ova polivalencija je, za palanački duh, čisto otelotvorenje kakofonije, muzika samog pakla.
Hans Jonas – POJAM BOGA NAKON AUSCHWITZA
Hans Jonas, filozof morala, studirao kod Husserla, Heideggera i Bultmanna, 1928. promovirao kod Heideggera i Bultmanna o pojmu gnoze, 1933. emigrirao za Englesku, 1935. za Palestinu, 1949. preselio se u Kanadu, 1955. za SAD. Docenture i profesure u Jeruzalemu, Kanadi i SAD. Od 1982. do 1983. prva Eric – Voegelin – gostujuća profesura na Ludwig – Maximilian – Univerzitetu u Münchenu. 1987. dobio Nagradu za mir, Njemačkih izdavača.
Sa svečanim predavanjem pod naslovom ”Pojam Boga nakon Auschwitza” zahvalio se Hans Jonas za počast nagrade Dr. Leopold Lucas, Evangelističko – teološkog fakulteta Eberhard – Karls – Univerziteta Tübingen, koja je, kako je ocijenjeno, ”dodijeljena čovjeku koji je razumno argumentirao u jednom opasnom vremenu propagirajući nužnost etike odgovornosti”. Tekst se pojavio u knjizi Refleksije o mračnim vremenima. Dva predavanja Fritza Sterna i Hansa Jonasa, a objavljen je i u izdanju Suhrkampa, prvo izdanje 1987.
Danuta Cirlic-Straszdzpska: Erotsko kod pisca, koji kao da je nestao iz knjizevnog vidokruga
Zanimljivu temu “Erotsko i prevod” zelim da iskoristim da se zajedno setimo jednog darovitog i ne tako davno slavnog pisca, koji se danas vrlo malo spominje. Ovaj pisac je citavog svog knjizevnog zivota bio napadan – na pocetku, izmedju ostalog, bas zbog erotskog u njegovim knjigama. Zato se i branio.
Mirko Kovač: pisac kojem je priznato da je hrvatski ::: M i lj e n k o J e r g o v i ć
Kada su ga pitali kako se osjećao kada ga je na jednome antinacionalističkom skupu u glavu pogodio fotografski aparat, odgovorio je: “Kao Albanac!” Bijesni šešeljevac gađao je kosovskoga publicista Vetona Suroija, ali je pogodio njega, i sasvim je logično da se u tom času osjećao kao Albanac.
G r a d u z r c a l u ::: Mirko Kovač
Dvanaest godina nakon izlaska svoga posljednjeg romana Kristalne rešetke Mirko Kovač objavio je novi romaneskni naslov ‘Grad u zrcalu’. Inače, to je već osma knjiga u sklopu Frakturine edicije sabranih djela toga pisca, rođena u Hercegovini 1938. i dugo godina nastanjena u Beogradu, odakle je zbog glasna i oštra protivljenja Miloševićevu režimu početkom devedesetih bio primoran odseliti, disidentsko utočište pronašavši u Rovinju. Učlanjenjem u Hrvatsko društvo pisaca i objavljivanjem svojih djela u Hrvatskoj Kovač dodatno zbunjuje povjesničare književnosti, koji ne znaju u koju ga nacionalnu ladicu svrstati, pri čemu im pisac nimalo ne pomaže uporno ignorirajući pripadnost nacijama i potvrđujući tako titulu »oskvrnitelja mitova« koju mu je davnih dana dodijelio Predrag Matvejević. To je titula koju Kovač s ponosom nosi jer, kako u nekom intervjuu obrazlaže, »nacije su zapravo proizvod ‘mitotvorne svijesti’, a mitovi o narodima su opasni jer su mitovi najpogodnija sredstva za sukobe, za opravdanja svih vrsta zlodjela«.
Romanom ‘Grad u zrcalu’ Kovač zaključuje ciklus proza posvećenih zavičaju, naglašavajući u izjavama za medije kako je taj roman zrcalo njegovih prijašnjih knjiga, odnosno njihov posljednji odraz u tom zrcalu. Roman je ispripovijedan iz pozicije prvoga lica jednine, od strane lika koji je i sam književnik, čime se sugerira autobiografičnost teksta. Ipak, iako bi bilo pogrešno sudbine protagonista iščitavati kao istinite i prenesene iz stvarnoga piščeva života, u građu je pisac ipak utkao i neka vlastita iskustva, kao i djeliće biografija svojih bližnjih, što je uostalom činio i u svojim ranijim djelima, neprestano svjestan da, ma koliko pisali o sebi, to je uvijek život drugoga, i obratno. U Kovačevim je prozama uloga pripovjedačeva literarnog ja da na svome tijelu u naše doba donese barem djelić povijesti, a u Kovačevim se djelima – kao što je to slučaj kod svih velikih književnika uostalom – prošlost uvijek prelama kroz ljudske sudbine i njihovu intimu, što je i u novome romanu neizostavno.
Ginter Gras – Poezija
SVETAC NA STUBUOvuda vrljaše zloduh, grubijan s prtljagom pozamašnim,
Zbignjev Herbert ::: Dvanaest nepoznatih pjesama
* * *
Pekić o Englezima
Iz knjige intevjua Borislava Pekića “Vreme reči”, BIGZ 1993, (str. 124-126). “Pekićev roman o Londonu” – deo razgovora koji je vodila Vesna Kesić, “Start”, Zagreb, 2. 6. 1984.
(…) “To wait and see”, čekati pa videti, čini mi se da najbolje odražava prirodu njihovog duha, pa i istorije. Čine mi se u žasno presporim ljudima koji uvek nekako stižu na vreme. Nije to stvar samo temperamenta već kulturno – političkog iskustva. Brazilci, koji su englesku policijsku ekipu uzeli za učitelje, morali su se odreći njihovih usluga, njihove psihološle i policijske škole, oni to ne bi uspeli sprovesti ni za narednih sto godina. Opredelili su se, naravno, za znatno brže elektrošokove i batine.
Sećam se jednog svoj poznanika koji je, sišavši sa aviona u vreme jedne od onih perpetuirajućih irskih bombaških akcija, kazao da bi on, ako bi mu se dalo, irski problem rešio dok okom trepneš. Ja ne sumnjam, jasno mi je da bi on to uradio, nije mi samo jasno da se taj čovek kod kuće smatrao demokratom, liberalom i čovekom apsolutne tolerancije.
Konfiskacija pamćenja ::: Dubravka Ugrešić
Čto by stalo vse ponjatno Nado načat’ žit’ obratno. A. Vvedenskij 1
« go back — keep looking »