MITOMAHIJA S PREDUMIŠLJAJEM
Danilo Kiš u ključu pseudo-feminističke razgradnje
Knjiga Tatjane Rosić „Mit o savršenoj biografiji – Danilo Kiš i figura pisca u srpskoj kulturi“ jeste delimično argumentovan napad na ovog značajnog pisca, ali je mnogo bolje organizovan i kudikamo utemeljeniji napad na njegovo nasleđe unutar srbijanske književnosti, za koje sam Kiš ne samo da nije kriv, nego bi ga verovatno sa gnušanjem odbacio. U smislu argumentacije ovaj tekst zaista predstavlja novinu u ovdašnjoj teorijskoj i polemičkoj produkciji, pokazujući doduše karakterističan nivo eklektičnosti, ali dobar i širok uvid u trenutni presek onoga što se u savremenoj književnosti Srbije događa. Jedini problem leži u tome što je obimniji i slabiji deo knjige posvećen analizi Kišovog dela iz aspekta poststrukturalizma, široko gledano, a tek u zaključku se Tatjana Rosić okreće nasleđu i tumačenju Kiša od strane potonjih generacija, a ti njeni zaključci o (zlo)upotrebi Kiša su precizni, iako ne i novi.
Zašto pisci pišu
Ljosa piše zato što mu je čitanje zadovoljstvo, Kamileri zato što je to bolje od istovarivanja sanduka na pijaci.
Španski dnevnik „Pais”, i italijanska „Republika” objavili su rezultate zanimljivog ispitivanja. Obratili su se brojnim priznatim književnicima kojima su postavili pitanje: zašto pišete? Među odabranim ispitanicima (više od 50 autora) našli su se kako vremešni tako i mladi pisci, nobelovci i oni koji će, možda, tek dobiti Nobelovu nagradu.
Danilo Kiš: Apatrid
1
„Stigao je u Pariz 28. maja 1938.“
On, neko drugi – Rade Šerbedžija
Već duže vrijeme neki čovjek u meni odbrojava moje korake. Jedan, dva, tri, četiri… I tako po čitave dane.
Pustim ga da to čini, hoću da kažem, ne mogu zaustaviti kada nešto naumi. On unaprijed zna što ću ga pitati, a ja se uvijek iznenadim njegovim odgovorom. Sve u svemu, navikao sam se već na njega. Posljednjih godina neprestano je sa mnom. Ponekad mi se učini da je živio u meni od najranijeg djetinjstva, tj. od kada se pamtim. Kako bi inače znao neke najintimnije stvari koje nikome nisam povjerio?
Ovdje još ima patološke energije – Mirko Kovač
Razgovarao: Igor Lasić
Jedan od najvećih pisaca ovog regiona, dobitnik Trinaestojulske nagrade govori o svom ambivalentnom odnosu prema nacionalnim svojatanjima; priča o odnosu prema Crnoj Gori i Đukanoviću, slabostima vlasti i nemoći opozicije. U ekskluzivnom razgovoru za portal „Analitika“, Kovač objašnjava i svoj veliki skepticizam prema Evropskoj uniji i otkriva strah od uzleta evropske desnice…
Tako govoraše boljševik Krleža…
Kud prije? Zar već? Još samo pola godine i navršit će se cijela tri desetljeća otkako je Krleža “odložen” u svoj mirogojski grob gdje ga je čekala Bela, glumica. Koliko je samo toga od tog vremena u – odlaganju. Koliko iznevjerenih nada u bolje!
Teodor Adorno: Spomenica iz Lucce
Da se na jugu život odigrava na ulici, to svi kažu, no to je samo pola istine. Isto tako, ulica postaje unutrašnjost doma. Ne samo zbog uskosti što se pretvara u hodnik, nego, prije svega, zato što nema trotoara. Ulica ne nalikuje na kolovoz ni dok njome krivudaju automobili. Njih ne voze vozački nego kočijaški, na kratkim uzdama, kako bi za centimetar izbjegli pješake. Dok je god život ono čemu je Hegel dao ime supstancijalno, on apsorbira i tehniku: dakle, ne ovisi o njoj. Stiješnjenost je ista kao na tržnici i stoga je fantazmagorična: prebivanje pod vedrim nebom kao u kabinama riječnih čamaca ili ciganskim kolima. Ne postoji svijest o razgraničenosti otvorenog i natkrivenog prostora, kao da se život spominje svoje nomadske prošlosti. U prodavaonicama, čak i siromašnim, izlaže se poneka krasota. Njome se već raspolaže čim se pokraj nje prođe.
Mirko Kovač: Malo treba da na Balkanu opet bukne
“Ne verujem da se mržnja može potrošiti. Jer prelazi iz jednog u drugo stanje. Malo treba da bukne. Ona se mora kontrolisati, jeste da je teško, ali zato postoji politika, inteligencija, postoje neki programi da se to svodi u podnošljive okvire”, rekao je Kovač u intervjuu za podgorički internet portal “Analitika”.