Adornovo pismo Horkhajmeru
Maksu Horkhajmeru, za njegov sedamdeseti rođendan, 14. februar 1965. Maks,… Tokom prijateljstva dugog preko četrdeset godina, naši životi postali su toliko isprepletani, da bi svaki pokušaj da kažemo nešto jedan o drugom, izvan tog odnosa, poricao ono što zaista treba izraziti, naime, naš zajednički život. Njega ništa nije moglo podriti, nikakvi psihološki razlozi, sukobljena stremljenja ili razlike u sklonostima. Od tebe sam naučio šta znači solidarnost, ideja koja je iz politike procurila u privatni život i zato sada poveravam svoju zahvalnost tvojoj razboritoj prirodi, da u njoj pronađe sigurno utočište. Ono što je ideju solidarnosti činilo tako snažnom za nas, odavno je iščezlo iz politike, kao i mogućnost spontanosti. U tebi, sećanje na nju nastavlja da živi. Mi smo krajnje slobodni, ti i ja, od iluzije da bi privatna osoba mogla u izolaciji postići ono u čemu nije uspela u javnosti, posebno u epohi rešenoj da likvidira privatnu sferu. Ali ako je privatno, tvrdoglavo ušančeno u posebnom, zaslužilo takvu sudbinu, još uvek se možemo nadati da ono, dok nestaje, može steći pravo na ispunjenje. Zaostalo za silovitim napredovanjem istorije, ono u svojoj nemoći ipak otelovljuje otpor prema tom kretanju, prema svemoćnoj sili postojećih okolnosti. To je ono što je naše prijateljstvo značilo od samog početka, a da toga nismo bili svesni. To je razlog zašto ne mogu jasno razdvojiti naš objektivni rad i naše privatne živote.
ČUVAJTE MI MUDA – Mirko Kovač
Stota je godišnjica rođenja Oskara Daviča (Šabac, 18. januara 1909–Beograd, 30. septembra 1989), pesnika, romanopisca i esejiste – izbrisanog iz nasleđa savremene Srbije, pod izgovorom lustracije komunista, a zapravo u osvetničkom progonu koji su kreatori postkomunističke kulturne politike preduzeli po emancipaciji srpskog šovinizma devedesetih. Setićemo ga se uz pomoć teksta Mirka Kovača, iz zbirke eseja „Pisanje ili nostalgija”, objavljene 2008. kod zagrebačke Frakture