Alkohol i književnost – Literatura koja teče
Oduvijek se u književnim birtijama rado ćaskalo o piscima i njihovim porocima. Tko je znao više zgoda iz poročnog života nekog pisca, taj je bio jači stručnjak za književnost.
MITOMAHIJA S PREDUMIŠLJAJEM
Danilo Kiš u ključu pseudo-feminističke razgradnje
Knjiga Tatjane Rosić „Mit o savršenoj biografiji – Danilo Kiš i figura pisca u srpskoj kulturi“ jeste delimično argumentovan napad na ovog značajnog pisca, ali je mnogo bolje organizovan i kudikamo utemeljeniji napad na njegovo nasleđe unutar srbijanske književnosti, za koje sam Kiš ne samo da nije kriv, nego bi ga verovatno sa gnušanjem odbacio. U smislu argumentacije ovaj tekst zaista predstavlja novinu u ovdašnjoj teorijskoj i polemičkoj produkciji, pokazujući doduše karakterističan nivo eklektičnosti, ali dobar i širok uvid u trenutni presek onoga što se u savremenoj književnosti Srbije događa. Jedini problem leži u tome što je obimniji i slabiji deo knjige posvećen analizi Kišovog dela iz aspekta poststrukturalizma, široko gledano, a tek u zaključku se Tatjana Rosić okreće nasleđu i tumačenju Kiša od strane potonjih generacija, a ti njeni zaključci o (zlo)upotrebi Kiša su precizni, iako ne i novi.
ODBRANA ĆOSIĆEVA I HAJDEGEROVI POSLEDNJI DANI
Napisao: Zoran Janić
Za ime Martina Hajdegera vezuju se najčešće dve stvari: zaslužena slava jednog od najuticajnijih filozofa XX veka kao i činjenica da je izvesno vreme bio povezan sa nacizmom. Dok se izjašnjavanje o ovome prvom aspektu najradije prepušta stručnjacima, zane- senjacima i samim filozofima (ovi poslednji su najčešće mešavina onih prvih dveju pomenutih), dotle se o Hajdegerovim nacistističkim danima govori kao o kratkotrajnoj epizodi, nekoj vrsti mladalačkih zabluda politički naivnog mislioca, tamnoj mrlji na njegovoj inače besprekornoj karijeri predavača, fundamentalnog ontologa i zaljubljenika u mir i tišinu Crnih šuma, na čijem obodu je, u malom seocetu Todnabergu, na jednom blagom obronku podigao usamljenu brvnaru, gde se povlačio u osamu od buke i taštine ovozemaljskih problema. Izlazak knjige Viktora Farijasa (Farias), poreklom Čileanca, Hajdeger i nacizam 1987. godine – napisana na španskom, prvo je bila odbijena u Nemačkoj, a kasnije, kad se prevod pojavio u Francuskoj i nekim drugim zemljama, ipak je dozvoljeno njeno objavljivanje – izazvao je veliku uzbunu i talas polemika u akademskim krugovima kako Evrope tako i Amerike. I sam negdašnji Hajdegerov student, Farijas je građu za svoju knjigu prikupljao nekih deset godina, prekopavajući dostupne arhive, dnevnike i raspoloživu korespondenciju, razgovarajući sa preživelim svedocima i učesnicima tog istorijskog razdoblja, uspevši čak da dođe do dokumenata pohranjenih u arhivama ondašnje Istočne Nemačke (našavši tu, neplanirano, ujedno i sekundarnu građu o vezama čileanske Socijalističke partije sa nemačkim nacistima tridesetih godina, kao i neke tajne sporazume Sovjetskog Saveza sa vladom Salvadorea Aljendea, iz čega će nastati njegova druga knjiga, čiji naslov već dovoljno kazuje: Salvador Aljende – kraj jednog mita).
Josif Brodski – PREDAVANJE O DANILU KIŠU
Malo me čudi jugoslovenski kompleks inferiornosti u odnosu na evropsku kulturu. Zar trećina – najmanje – rimskih imperatora nije rođena na Balkanu, pre svega u Dalmaciji? Zar Aleksandar Veliki nije bio Makedonac? Ako bih radio za Jugoslovensku turističku berzu igrao bih na tu kartu: «Poseti Jugoslaviju, mesto rođenja imperatora». Zar treba podsećati da je ono što se uobičajeno reklamira kao evropska kultura začeto na obalama Sredozemnog Mora i relativno nedavno je prešlo Alpe?
Dragi dani kad je vitez bio Grigor – Miljenko Jergović
Valjda i nije bilo ljupkijega skandala od onoga od neki dan kada je gospodin Josip Švub iz Donje Kovačice izašao u javnost s tvrdnjom da je Grigor Vitez svoju slavnu pjesmu “Kako živi Antuntun” napisao s namjerom da se osveti Antunu Tunu, inače ujaku supruge gospodina Švuba. Naime, taj je Tun, tvrdi on, na pasja preskakala izvrijeđao pjesnika kada je ovaj došao, u ime komunističkih vlasti, prikupljati žito. I umjesto da kulaka Tuna prijavi Ozni ili Udbi, te ga po zakonu ojadi, Vitez je odlučio odgovoriti na uvrede, i to dječjom pjesmicom. Jednom od najljepših u povijesti hrvatske – i nekoliko okolnih, jezično međusobno razumljivih – književnosti.
Danuta Cirlic-Straszdzpska: Erotsko kod pisca, koji kao da je nestao iz knjizevnog vidokruga
Zanimljivu temu “Erotsko i prevod” zelim da iskoristim da se zajedno setimo jednog darovitog i ne tako davno slavnog pisca, koji se danas vrlo malo spominje. Ovaj pisac je citavog svog knjizevnog zivota bio napadan – na pocetku, izmedju ostalog, bas zbog erotskog u njegovim knjigama. Zato se i branio.
Mirko Kovač: pisac kojem je priznato da je hrvatski ::: M i lj e n k o J e r g o v i ć
Kada su ga pitali kako se osjećao kada ga je na jednome antinacionalističkom skupu u glavu pogodio fotografski aparat, odgovorio je: “Kao Albanac!” Bijesni šešeljevac gađao je kosovskoga publicista Vetona Suroija, ali je pogodio njega, i sasvim je logično da se u tom času osjećao kao Albanac.
G r a d u z r c a l u ::: Mirko Kovač
Dvanaest godina nakon izlaska svoga posljednjeg romana Kristalne rešetke Mirko Kovač objavio je novi romaneskni naslov ‘Grad u zrcalu’. Inače, to je već osma knjiga u sklopu Frakturine edicije sabranih djela toga pisca, rođena u Hercegovini 1938. i dugo godina nastanjena u Beogradu, odakle je zbog glasna i oštra protivljenja Miloševićevu režimu početkom devedesetih bio primoran odseliti, disidentsko utočište pronašavši u Rovinju. Učlanjenjem u Hrvatsko društvo pisaca i objavljivanjem svojih djela u Hrvatskoj Kovač dodatno zbunjuje povjesničare književnosti, koji ne znaju u koju ga nacionalnu ladicu svrstati, pri čemu im pisac nimalo ne pomaže uporno ignorirajući pripadnost nacijama i potvrđujući tako titulu »oskvrnitelja mitova« koju mu je davnih dana dodijelio Predrag Matvejević. To je titula koju Kovač s ponosom nosi jer, kako u nekom intervjuu obrazlaže, »nacije su zapravo proizvod ‘mitotvorne svijesti’, a mitovi o narodima su opasni jer su mitovi najpogodnija sredstva za sukobe, za opravdanja svih vrsta zlodjela«.
Romanom ‘Grad u zrcalu’ Kovač zaključuje ciklus proza posvećenih zavičaju, naglašavajući u izjavama za medije kako je taj roman zrcalo njegovih prijašnjih knjiga, odnosno njihov posljednji odraz u tom zrcalu. Roman je ispripovijedan iz pozicije prvoga lica jednine, od strane lika koji je i sam književnik, čime se sugerira autobiografičnost teksta. Ipak, iako bi bilo pogrešno sudbine protagonista iščitavati kao istinite i prenesene iz stvarnoga piščeva života, u građu je pisac ipak utkao i neka vlastita iskustva, kao i djeliće biografija svojih bližnjih, što je uostalom činio i u svojim ranijim djelima, neprestano svjestan da, ma koliko pisali o sebi, to je uvijek život drugoga, i obratno. U Kovačevim je prozama uloga pripovjedačeva literarnog ja da na svome tijelu u naše doba donese barem djelić povijesti, a u Kovačevim se djelima – kao što je to slučaj kod svih velikih književnika uostalom – prošlost uvijek prelama kroz ljudske sudbine i njihovu intimu, što je i u novome romanu neizostavno.