Jean Baudrillard – Duh terorizma
Doživjeli smo dosta svjetskih događaja, primjerice Dijaninu smrt ili Svjetsko nogometno prvenstvo, a bilo je i stvarnih događaja punih nasilja, ratova i genocida. No nije se dogodio nijedan simbolični događaj svjetskog značenja – time ne mislim na neki posvuda prikazan događaj već na događaj koji bi mogao dovesti u pitanje samu globalizaciju. Tijekom devedesetih imali smo ono što je argentinski pisac Macedonio Fernandez nazvao “štrajkom događaja”. No sada je štrajk okončan, događaji više ne štrajkaju. Nakon atentata na Svjetski trgovački centar u New Yorku možemo reći da se radi o apsolutnom događaju, “majci” događaja, čistom događaju koji se tiče svih događaja koji su se ikad dogodili.
Njime je uzdrmana cijela igra povijesti i moći, ali također i uvjeti analize. Stoga ne treba žuriti. Dok su događaji stagnirali trebalo ih je anticipirati i ići ispred njih, no sada se oni toliko ubrzavaju pa treba ići polako. No ne smijemo dozvoliti da nas zatrpa zbrkani diskurs i oblak rata, a istodobno trebamo zadržati netaknutom nezaboravnu snagu slika.
Svi govori i komentari pokazuju kakvu je golemu emocionalnu reakciju izazvao sam događaj i fascinacija njime. Moralna osuda i sveto jedinstvo protiv terorizma ravni su nevjerojatnom veselju što vidimo da netko uništava svjetsku supersilu, ili bolje rečeno što vidimo kako ona uništava samu sebe, da čini veličanstveno samoubojstvo. Jer upravo je ona svojom nepodnošljivom moći izazvala nasilje, a i time i terorističku maštu (premda toga nije svjesna) koja postoji u svakom od nas.
Zapadnoj moralnoj svijesti nepodnošljivo je što smo svi bez iznimke sanjali o takvom događaju, jer nitko ne može ne sanjati o uništenju neke sile koja je postigla takav stupanj hegemonije, no to je činjenica koju uostalom možemo izmjeriti po patetičnoj snazi svih govora koji ju žele izbrisati.
Gotovo bismo mogli reći da su to počinili oni, ali da smo mi to željeli. Ako to ne uzmemo u obzir, događaj gubi svoju simboličku dimenziju i postaje jednostavna nesreća, posve proizvoljan čin, smrtonosna tlapnja nekolicine fanatika, i tada bi bilo dovoljno uništiti ih. No mi dobro znamo da tomu nije tako. Iz toga nastaje sav protufobičan delirij usmjeren egzorciranju zla: ono je ovdje, posvuda, mračan predmet želje. Kada ne bi postojala ova duboka povezanost, to što se dogodilo ne bi imalo takav odjek, a teroristi zacijelo znaju da u svojoj simboličnoj strategiji mogu računati na tu povezanost koju nikako ne možemo priznati.
Sve to uvelike nadilazi mržnju koju prema svjetski dominantnoj sili osjećaju razvlašteni i izrabljivani, oni koji su se našli na pogrešnoj strani svjetskog poretka. Jer podmukla se želja nalazi u samom srcu onih koji dijele blagodati. Srećom je alergija spram bilo kojeg konačnog poretka i sile univerzalna, a dva su tornja Svjetskog trgovačkog centra upravo u svojoj blizanačkoj dvostrukosti savršeno utjelovljivala takav konačan poredak.
Nije potreban nagon za smrću ili uništenjem. Sasvim je logično i neminovno da jačanje sile pojačava želju da ju se uništi. A sila je suučesnica u svom uništenju. Kada su se dva tornja urušila, imali smo dojam da su time vlastitim samoubojstvom odgovorili samoubojstvu aviona. Rečeno je: “Bog ne može proglasiti rat samome sebi”. Ali naravno da može. Zapad, u poziciji Boga (božanske svemoći i apsolutne moralne legitimnosti) postaje samoubilački i objavljuje rat samome sebi.
Brojni filmovi o katastrofama potvrđuju tu fantazmu koju očigledno istjeruju pomoću slika, utapajući sve to u mnoštvu specijalnih efekata. Njihova univerzalna privlačnost, jednaka pornografiji, pokazuje da je prijelaz u djelo uvijek blizu, a želja za negiranjem svakog sustava postaje to jača što se sustav više približava savršenstvu ili svemoći.
Uostalom, vjerojatno je da teroristi (kao ni stručnjaci) nisu predvidjeli urušavanje blizanaca, a to je, mnogo više no Pentagon, bio jači simbolički šok. Simbolično urušavanje cijelog jednog sustava dogodio se s nepredvidljivim suučesništvom, kao da su tornjevi, urušavajući se sami, ušli u igru da bi zaokružili događaj.
U određenom smislu cijeli sustav zahvaljujući svojoj unutrašnjoj slabosti pomaže početnoj akciji. Što se sustav više ujedinjuje na svjetskoj razini, tako da će na koncu postojati samo jedna mreža, to postaje ranjivijim u jednoj točki (već je beznačajan filipinski hakerčić uspio svojim prijenosnim računalom otposlati virus I love you, koji je diljem svijeta uništio čitave mreže). U našem se slučaju radi o devetnaest kamikaza koji, zahvaljujući apsolutnom oružju smrti pomnoženom s tehnološkom djelotvornošću, započinju proces globalne katastrofe.
Kada svjetska sila u tolikoj mjeri monopolizira situaciju, kada postoji ovakva izvanredna kondenzacija svih funkcija koje nadzire tehnokratska mašinerija i samo jedan način razmišljanja, postoje li neki drugi putovi osim neke terorističke izmjene situacije? Sam je sustav stvorio objektivne uvjete za takav brutalan uzvrat. Grabeći sve karte samo za sebe, prisilio je Drugog da promijeni pravila igre. A nova su pravila okrutna zato jer se radi o okrutnim stvarima. Sustavu čiji višak snage postavlja nerješiv izazov teroristi odgovaraju činom koji također nije moguće razmijeniti. Terorizam je čin koji u sustavu sveopće razmjene uspostavlja nesvodivu singularnost. Sve singularnosti (vrste, pojedinci, kulture) koje su životom platile uspostavu svjetskog toka kojim upravlja samo jedna sila danas se osvećuju terorističkim obratom situacije.
Teror protiv terora – iza toga ne postoji nikakva ideologija. Odsada smo daleko, onkraj ideologije i politike. Nijedna ideologija, nijedan cilj, pa čak ni islamski, ne može objasniti energiju kojom se teror hrani. Jer ovdje više nije cilj promijeniti svijet; cilj je (kao što su to u svoje vrijeme činile hereze) radikalizirati ga žrtvovanjem, dok sustav to želi ostvariti silom.
Terorizam je poput virusa – posvuda. Svijet je natopljen terorizmom koji se poput sjene nadvija nad svaki sustav dominacije, uvijek spreman pokazati se kao dvostruki agent. Više ne postoji crta razgraničenja koja bi omogućila da ga odredimo; on je u samoj srži kulture koja se protiv njega bori, a vidljiv prijelom (i mržnja) koja na svjetskom planu suprotstavlja izrabljivane i nerazvijene i zapadni svijet potajno se pridružuje unutrašnjem prijelomu dominantnog sustava. Taj se sustav može suprotstaviti svakom vidljivom antagonizmu. No protiv virusne strukture – izgleda kao da svaki mehanizam dominacije izlučuje svoj protuotrov, ferment svoje destrukcije – protiv ovakvog oblika gotovo automatskog preokreta svoje moći sustav ne može ništa. A terorizam je udarni val tog tihog preokreta.
Dakle ne radi se o sukobu civilizacija ni religija, to uvelike nadilazi islam i Ameriku, premda su neki sukob pokušali usredotočiti na njih kako bi imali vidljiv sukob i rješenje pomoću sile. Radi se o temeljnom antagonizmu koji, preko prikaze Amerike (koja je možda epicentar, ali ne može sama utjelovljivati globalizaciju) i preko prikaze islama (koji također sam ne utjelovljuje terorizam) ocrtava pobjedničku globalizaciju u sukobu sa samom sobom. U tom smislu možemo govoriti o svjetskom ratu, ne o trećem već o četvrtom i jedinom doista svjetskom ratu jer je ovdje u pitanju sama globalizacija. Dva prva svjetska rata bila su u skladu s klasičnim poimanjem rata. Prvi je okončao nadmoć Europe i kolonijalno doba. Drugi je dokrajčio nacizam. Treći, koji se ipak dogodio u obliku hladnoga rata i zastrašivanja, uništio je komunizam. Svakim smo ratom išli sve dalje prema jedinstvenom svjetskom poretku. Današnji je doslovce došao do svog kraja, odvija se u sukobu suprotstavljenih sila koje su posvuda, u samom središtu svjetskih događanja, u svim današnjim previranjima. Vodi se rascjepkan rat stanica, svih singularnosti koje se bune u obliku antitijela. Ovaj je sukob toliko neuhvatljiv da s vremena na vrijeme treba spašavati ideju rata, što se postiže spektakularnim uprizorenjima poput onih u Zaljevu ili danas u Afganistanu. No četvrti svjetski rat je negdje drugdje. On se nadvija nad svaki svjetski poredak, svaku hegemonijsku dominaciju – da islam ima svjetsku premoć, terorizam bi se usmjerio protiv njega. Jer ovdje se radi o samom svijetu koji se odupire globalizaciji.
Terorizam je nemoralan. Događaj u Svjetskom trgovačkom centru, taj simbolički izazov, nemoralan je, a predstavlja odgovor na globalizaciju koja je i sama nemoralna. Onda budimo i mi nemoralni i, ako želimo uopće nešto shvatiti, pođimo malo s onu stranu Dobra i Zla. Budući da imamo posla s događajem koji izaziva ne samo moral već i svaki oblik interpretacije, pokušajmo vidjeti kako Zlo razmišlja. Upravo je u tome ključ: u potpunoj suprotnosti sa zapadnom filozofijom, prosvjetiteljstvom glede odnosa Dobra i Zla. Mi naivno vjerujemo da napredak Dobra, njegova sve veća moć u svim područjima (u znanosti, tehnici, demokraciji, pravima čovjeka) ujedno donosi poraz Zla. Izgleda kao da nitko nije shvatio da Dobro i Zlo istodobno zadobivaju moć, i to istim postupkom. Trijumf jednog ne dovodi do uništenja drugog, već upravo suprotno. Metafizički gledano, Zlo je slučajna pogreška, no taj je aksiom, iz kojeg proizlaze svi manihejski oblici borbe Dobra i Zla, iluzija. Dobro ne smanjuje Zlo, a ne vrijedi ni suprotno: oni su i nesvodivi jedno na drugo i nerazdvojivi. U osnovi, Dobro bi moglo poraziti zlo samo kada više ne bi bilo Dobro, jer čim bi postiglo svjetski monopol na moć, time bi izazvalo žestoki povratak razmjernog nasilja.
U tradicionalnom svijetu još je postojala ujednačenost Dobra i Zla koja se održavala prema dijalektičkom odnosu koji je po svaku cijenu osiguravao napetosti i ravnotežu moralnoga svijeta – otprilike kao i u hladnom ratu, u kojem je sučeljavanje dviju sila osiguravalo ravnotežu straha. Dakle, nije postojala nadmoć jedne strane. Ujednačenost je prekinuta u trenutku kada se događa totalna ekstrapolacija Dobra (hegemonija pozitivnog nad bilo kojim oblikom negativnog, isključivanje smrti, svake neprijateljske snažne sile – trijumf vrijednosti Dobra posvuda). Otada je ravnoteža narušena i čini se kao da je Zlo postiglo nevidljivu autonomiju i da se sada razvija eksponencijalnom progresijom.
U tom okviru, na neki se način upravo to dogodilo u političkom poretku nakon nestanka komunizma i nakon svjetskog trijumfa liberalnih snaga: pojavio se fantomski neprijatelj koji se širi cijelim planetom, prodire posvuda poput virusa, izlazeći iz svih pukotina moći. Islam. Ali islam je samo prethodnica kristalizacije tog antagonizma. Antagonizam je posvuda, on postoji u svakome od nas. Dakle, terorom protiv terora. Ali ovaj teror je asimetričan. I upravo ta asimetrija u potpunosti razoružava svjetsku silu. Ona se bori sama sa sobom i jedino joj preostaje da pojača vlastitu logiku o odnosima snaga, jer ne može igrati na terenu simboličkog izazova i smrti; ona o tome više nema nikakvu predodžbu jer ju je izbrisala iz vlastite kulture.
Dosada je ta sveobuhvatna sila poprilično uspijevala prihvatiti i rastvoriti svaku krizu, sve negativno, nužno time stvarajući situaciju koja je u očaj dovodila ne samo osuđene na zemlji nego i imućne i privilegirane u njihovoj radikalnoj ugodi. Temeljni je događaj u tome što su se teroristi prestali ubijati uzalud; sada svojom smrću upravljaju napadački i učinkovito. Vodi ih strateška intuicija kojom jednostavno uviđaju golemu ranjivost protivnika, sustava koji je gotovo doveden do savršenstva, i time osjetljiv i na najmanju iskricu. Teroristi su od svoje smrti uspjeli napraviti apsolutno oružje protiv sustava koji živi isključujući smrt, čiji je ideal nepostojanje smrti. A zbroj svakog sustava koji želi postići nepostojanje smrti je nula. Nijedan način zastrašivanja i uništenja ne može ništa protiv neprijatelja koji je od svoje smrti napravio oružje za protunapad. “Baš nas briga za američke napade! Naši ljudi toliko žele umrijeti koliko Amerikanci žele živjeti!” Tako je i nastao nesrazmjer od 7000 mrtvih koji je jedan udarac zadao sustavu koji želi postići nepostojanje smrti.
Dakle, ovdje se sve odvija oko smrti, ne samo njezinim brutalnim upadom u izravan prijenos, u “realnom vremenu”, već i stoga što je ta smrt više no stvarna, ona je simbolična, ona je žrtvovanje, to jest apsolutni događaj koji nije moguće opozvati.
Takav je duh terorizma.
Nikada ne treba napadati sustav izravno odmjeravajući snage. Jer to je imaginaran (revolucionaran) stav koji nameće sam sustav, jer se tako oni koji napadaju neprestano moraju boriti na stvarnom terenu, koji uvijek pripada sustavu. Borbu valja premjestiti u područje simboličkog, u kojem vlada pravilo izazova, obrata, nadmetanja. Znači da je na smrt moguće odgovoriti samo jednakom ili većom smrću – izazvati sustav darom na koji on može odgovoriti samo vlastitom smrću ili urušavanjem.
Teroristička je pretpostavka da sustav počinja samoubojstvo odgovarajući na brojne izazove smrti i samoubojstva. Jer ni sustav ni moć ne mogu izbjeći jednake simbolične obaveze, i to je klopka na koju se oslanja jedina mogućnost njihove katastrofe. U tom vrtoglavom krugu nemogućeg razmjenjivanja smrti, smrt terorista je infinitezimalna točka, ali izaziva usisavanje, prazninu, golemu konveksiju. Oko te beskrajno male točke zgušnjava se svaki sustav stvarnosti i moći, postaje nepokretan, zatvara se u sebe samoga i oštećuje u vlastitoj prekomjernoj učinkovitosti.
Taktika terorističkog modela je da izazove višak stvarnosti i da se tako sustav pod viškom stvarnosti uruši. Ironija situacije istodobno s nasiljem koje sila mobilizira okreću se protiv nje, jer su teroristička djelovanja i uvećavajuće zrcalo njezinog nasilja i model simboličkog nasilja koje joj je zabranjeno, jedinog nasilja koje ne može počiniti: ono njezine vlastite smrti.
I zato vidljiva sila ne može ništa protiv neznatne, ali simbolične, smrti nekolicine.
Trebamo shvatiti da je rođen novi terorizam, oblik nove akcije koja sudjeluje u igri i prihvaća njezina pravila da bi ih što bolje ometala. Ti se ljudi ne bore jednakim oružjem, budući da se koriste vlastitom smrću, a na to ne postoji moguć odgovor (“to su kukavice”), ali osim toga oni su prihvatili i oružje dominirajuće sile. Novac i burzovne spekulacije, informatička i avionska tehnologija, dimenzija spektakla i medijske mreže: asimilirali su modernitet i globalizaciju, ali smjer – prema njihovom uništenju – nisu promijenili.
Prepuni lukavstva, čak su kao masku i dvostruku igru iskoristili i banalnost američke svakodnevnice. Spavali su u njihovim predgrađima, čitali i učili u obiteljima, i onda su se jednog dana probudili poput tempiranih bombi. Ta besprijekorno kontrolirana tajnovitost gotovo je jednako terorizirajuća kao i spektakularni čin 11. rujna. Ona baca sumnju na bilo kojeg pojedinca: nije li bilo koje bezopasno biće ustvari moćan terorist? Ako su ovi mogli proći neprimijećeno, onda je svatko od nas neprimjetan kriminalac (i svaki zrakoplov također postaje sumnjivim), a u biti je to možda i istina. To možda odgovara jednom nesvjesnom obliku mogućeg zločinstva, prikrivenog i pomno zataškanog, ali uvijek u mogućnosti ili da se pojavi ili barem da potajice treperi uz spektakl Zla. Tako se događaj razgranjuje sve do najmanje pojedinosti – što je izvor još tananijeg mentalnog terorizma.
Radikalna se razlika nalazi u činjenici da teroristi, osim što raspolažu oružjem sustava, raspolažu i jednim smrtonosnim oružjem: svojom smrću. Da su se zadovoljili borbom protiv sustava njegovim vlastitim oružjem, odmah bi bili eliminirani. Da su sustavu suprotstavili samo svoju smrt, jednako bi brzo nestali u beskorisnom žrtvovanju – upravo se to gotovo uvijek u terorizmu dosada događalo (primjerice palestinski samoubilački napadi) i zato je terorizam doživljavao neuspjeh.
Sve se mijenja od trenutka kada teroristi spajaju sve moderne mogućnosti koje su im na raspolaganju s tim izuzetno simboličkim oružjem. Ono do beskonačnosti umnožava potencijal uništavanja. To umnožavanje čimbenika (koji nama izgledaju nespojivi) daje im takvu premoć. Suprotno tome, strategija koja želi isključiti smrt, koja želi “čist”, tehnološki rat, upravo ne uviđa kako simbolička moć mijenja “stvarnu”.
Nevjerojatan uspjeh takvog atentata stvara problem, a da bismo nešto uopće razumjeli, moramo se otrgnuti od svoga zapadnjačkog gledanja kako bismo uvidjeli što se događa u organizaciji i glavama terorista. Takva učinkovitost kod nas bi pretpostavljala maksimalno izračunavanje, racionalnost koju teško možemo zamisliti kod drugih. A čak i u tom slučaju uvijek bi bilo, kao u svakoj racionalnoj organizaciji ili tajnoj službi, curenja informacija i pogrešaka.
Znači da se tajna takvog uspjeha nalazi negdje drugdje. Razlika je u tome što se u njihovom slučaju ne radi o poslovnom ugovoru nego o sporazumu i žrtvenoj obavezi. Takva je obaveza imuna na bilo kakvu pogrešku ili potkupljivanje. Čudo je u tome što su se prilagodili svjetskoj mreži, tehničkom protokolu, a da nisu ništa izgubili od povezanosti života i smrti. Suprotno od ugovora, pakt ne povezuje pojedince, čak ni njihovo “samoubojstvo” nije individualno herojstvo, to je kolektivni čin žrtvovanja zapečaćen jednim idealnim zahtjevom. Spajanje dvaju pristupa, operacijske strukture i simboličkog pakta, omogućilo je čin takvih dimenzija.
Mi više ne znamo kakvo je simboličko računanje, kao u pokeru ili potlaču: minimalan ulog, maksimalan dobitak. Upravo su to postigli teroristi atentatom na Manhattanu, što bi se jako dobro moglo prikazati teorijom kaosa: početni udarac koji izaziva neizračunljive posljedice, dok je ogromna američka sila (u “Pustinjskoj oluji”) polučila samo smiješne rezultate – uragan koji je završio, da se tako izrazimo, mahanjem leptirovih krilca.
Samoubilački terorizam bio je terorizam siromašnih, a ovo je terorizam bogatih. A upravo nas to plaši: oni su postali bogati (raspolažu svim sredstvima) i još nas uvijek žele uništiti. Naravno da po našem sustavu vrijednosti oni varaju: u igru se ne uvodi vlastita smrt. No to njih nimalo ne zabrinjava, a nova pravila igre više ne pripadaju nama.
Dozvoljena su sva sredstva kojima možemo diskreditirati njihova djela. Možemo ih nazivati “samoubojicama” i “mučenicima”. I odmah zatim dodati da mučenik ništa ne dokazuje, da nema nikakve veze s istinom, da je štoviše (citirajući Nietzschea) glavni neprijatelj istine. Naravno da njihova smrt ne dokazuje ništa, ali u sustavu u kojem je sama istina neuhvatljiva ništa se ni nema dokazati – ili mi ipak mislimo da znamo istinu? S druge strane, ovaj se izuzetno moralni argument urušava. Ako svjesno mučeništvo kamikaza ne dokazuje ništa, onda ni neželjeno mučeništvo žrtava atentata također ne dokazuje ništa, a osim toga, ima nešto neprimjereno i opsceno kada se iz toga izvodi neki moralni argument (to ni u čemu ne procjenjuje njihovu patnju i smrt).
Još jedan zlonamjerni argument: teroristi svojom smrću dobivaju mjesto u raju. Njihov čin nije bezinteresan, dakle nije autentičan. Bio bi bezinteresan samo kada oni ne bi vjerovali u Boga, kada smrt ne bi ostavljala nikakvu nadu, kao što se događa u našem slučaju (premda su kršćanski mučenici očekivali to sublimno izjednačenje). Dakle, ni ovdje se ne bore ravnopravnim oružjem, jer oni imaju pravo na spas kojemu se mi ne možemo ni nadati. Tako da mi žalujemo našu smrt dok oni svojom postižu vrlo jasan ulog.
U biti sve ovo, uzrok, dokaz, istina, nagrada, cilj i sredstva – to je tipično zapadnjački oblik računanja. Mi čak i smrt procjenjujemo u kamatama, u pojmovima odnosa kakvoća/cijena. To je ekonomska računica siromašnih koji više nemaju ni hrabrosti na nju staviti cijenu.
Što se može dogoditi – izvan rata, koji je i sam samo konvencionalan okvir obrane? Govori se o bioterorizmu, bakteriološkom ratu ili nuklearnom terorizmu. No ništa od toga ne spada u poredak simboličkog izazova već u uništenje bez komentara, slave, rizika, u skladu s konačnim rješenjem.
Besmisleno je u terorističkom djelovanju vidjeti čisto uništavalačku logiku. Čini mi se da je njihova smrt neodvojiva od njihovog djelovanja (upravo time postaje simboličkim činom), uopće se ne radi o impersonalnom eliminiranju drugog. Sve je u izazovu i dvoboju, što znači u dvojnom i osobnom odnosu sa suparničkom silom. Ona je ponizila vas, stoga vi trebate poniziti nju. Ne radi se o jednostavnoj eksterminaciji; sila treba izgubiti obraz. A to se nikada ne postiže čistom silom i uništenjem drugog. Njega treba ciljati i ubiti u potpunom neprijateljstvu. Izvan pakta koji međusobno povezuje teroriste postoji i nešto što možemo nazvati paktom dvoboja s protivnikom. Radi se upravo o nečemu što je suprotno kukavičluku za koji ih optužuju, upravo suprotno od onoga što su Amerikanci učinili u Zaljevskom ratu (i što upravo ponavljaju u Afganistanu): nevidljiv cilj, kirurško likvidiranje.
Od svih tih peripetija mi najviše od svega pamtimo vidljive slike. Mi moramo sačuvati pregnantnost slika i njihovu fascinantnost jer su one, htjeli to mi ili ne, naš prvotni prizor. A događaji u New Yorku istodobno su radikalizirali i svjetsku situaciju i odnos slike i stvarnosti. Dok smo prije gledali neprekidno mnoštvo banalnih slika i neprekinutu bujicu lažnih događaja, teroristički čin u New Yorku istodobno je obnovio i sliku i događaj.
Među oružjem sustava koje su okrenuli protiv njega, teroristi su iskoristili i stvarno vrijeme slike, trenutačni prijenos diljem svijeta. Preuzeli su ga kao što su preuzeli i burzovno mešetarenje, elektronske informacije i zračni promet. Uloga slike izuzetno je dvoznačna jer ona događaj osnažuje i istodobno ga uzima kao taoca. Ona igra igru umnožavanja do u beskonačno, ali istodobno to izgleda kao diverzija i neutralizacija (to se već dogodilo s događanjima iz 1968.). To se uvijek zaboravlja kada govorimo o “opasnosti” medija. Slika konzumira događaj, apsorbirajući ga i spremajući ga za konzumiranje. Naravno da mu daje značaj koji dosada još nismo vidjeli, ali on sada postaje događaj-slika.
Što se događa sa stvarnim događajem ako posvuda slika, fikcija i virtualno prodiru u stvarnost? U ovom slučaju činilo se da smo vidjeli (možda s izvjesnim olakšanjem) povratak stvarnosti i stvarnog nasilja u svijetu koji je navodno virtualan. “Gotovo je s vašim pričama o virtualnom – ovo je stvarno!” Tako da smo mogli vidjeti ponovno oživljavanje povijesti nakon proglašenja njezina kraja. No nadilazi li stvarnost doista fikciju? Ako to i izgleda točno, onda je to stoga što je stvarnost apsorbirala njezinu energiju i sama postala fikcijom. Gotovo da bismo mogli reći da je stvarnost ljubomorna na fikciju, da je stvarno ljubomorno na sliku… To je neka vrst dvoboja između njih, o tome tko će biti što nezamisliviji.
Urušavanje tornjeva Svjetskog trgovačkog centra je nezamislivo, no to nije dovoljno da bi od toga napravili stvaran događaj. Prekomjernost nasilja nije dovoljna za otvaranje prema stvarnosti jer je stvarnost načelo, a to smo načelo izgubili. Stvarno i fikcija su neodvojivi, fascinacija atentatom je najprije fascinacija slike (posljedice istodobno vesele i katastrofične i same su uvelike imaginarne).
U ovom se dakle slučaju stvarno dodaje slici kao nagrada terora, kao još pokoje uzbuđenje. To nije samo zastrašujuće već je osim toga i stvarno. Prva nije stvarnost nasilja kojoj se potom dodaje uzbudljivost slike, prva je slika kojoj se onda dodaje uzbudljivost stvarnosti. To je nešto kao dodatna fikcija, fikcija koja nadilazi fikciju. Ballard je (nakon Borgesa) govorio o ponovnom izmišljanju stvarnog kao krajnje i najsumnjivije fikcije.
To terorističko nasilje nije dakle vatreni povratak stvarnosti kao što nije ni povratak povijesti. To terorističko nasilje nije “stvarno”. Ono je u izvjesnom smislu još gore: ono je simbolično. Nasilje po sebi može biti savršeno banalno i bezopasno. Samo simbolično nasilje proizvodi singularnost. I u ovom pojedinačnom događaju, u ovom filmu katastrofe na Manhattanu spajaju se u najvišoj točki dva elementa koja fasciniraju mase XX. stoljeća: bijela magija filma i crna magija terorizma. Bijela svjetlost slike i crna svjetlost terorizma.
Nakon događaja želimo mu dati bilo kakav smisao, naći bilo kakvu interpretaciju. No toga nema, u tome i jest radikalnost spektakla, brutalnost spektakla koji je jedini originalan i nesvodiv. Spektakl terorizma nameće terorizam spektakla. A protiv te nemoralne fascinacije (iako ona uzrokuje opću moralnu reakciju) politički poredak ne može ništa. Radi se o našem vlastitom teatru okrutnosti, jedinom koji nam preostaje – i nevjerojatnom zbog toga što ujedinjuje najvišu točku spektakularnog i najvišu točku izazova. To je istodobno i žestok mikro-model jezgre stvarnog nasilja s maksimalnim odjekom – dakle najčišći oblik spektakularnog – i model žrtvovanja koji povijesnom i političkom poretku suprotstavlja simbolički oblik najčišćeg izazova.
Bilo koje ubojstvo bilo bi im oprošteno kada bi imalo smisao, kada bi se moglo tumačiti kao povijesno nasilje – to je moralni aksiom dobrog nasilja. Bilo koje nasilje bilo bi im oprošteno kada ne bi bilo prenošeno putem medija (“Terorizam bi bez medija bio ništa.”) No sve je to iluzorno. Ne postoji pravilna upotreba medija, oni su dio događaja i oni sudjeluju u jednom ili drugom smislu.
Represivni čin prolazi kroz istu nepredvidivu spiralu kao i teroristički; nitko ne zna gdje će se zaustaviti i kakvi će se preokreti dogoditi. Na stupnju slike i informacije nije moguće razlikovati spektakularno od simboličkog, nije moguća razlika između “zločina” i represije. Upravo je divljanje reverzibilnosti koje nije moguće kontrolirati prava pobjeda terorizma. Pobjeda je vidljiva u podzemnim širenjima i infiltracijama događaja – ne samo u izravnoj ekonomskoj, političkoj, burzovnoj, financijskoj i recesiji cijelog sustava, kao i u moralnoj i psihološkoj recesiji kao rezultatu toga, nego i u recesiji sustava vrijednosti, cijele ideologije slobode, slobodnog protoka, itd., na što je zapadni svijet bio ponosan i na što se pozivao kada je iskazivao svoju nadmoć nad ostalim svijetom.
Sada se već događa da se ideja slobode, nova i nedavna ideja, već briše iz običaja i svijesti, da se svjetska globalizacija ostvaruje upravo u suprotnom obliku, onom policijske globalizacije, potpune kontrole, sigurnosnog terora. Labavljenje pravila završava maksimalnom količinom prisila i ograničenja koja odgovaraju nekom fundamentalističkom društvu.
Slabljenje proizvodnje, potrošnje, spekulacija, rasta (ali sasvim sigurno ne i korupcije!): sve se odvija kao da se svjetski sustav strateški okreće sebi, obavlja preispitivanje svojih vrijednosti koje ga razdire – izgleda kao da je obrambena reakcija učinak terorizma, ali je to ustvari odgovor na tajne zapovijedi – prisilno uređivanje nastalo iz apsolutnog nereda, ali koji se nameće samome sebi, interiorizirajući na neki način vlastiti poraz.
Još jedna strana pobjede terorista jest u tome što svi ostali oblici nasilja i destabilizacije reda idu njoj u prilog: informatički terorizam, biološki terorizam, terorizam bedrenice i govorkanja, sve se pripisuje Ben Ladenu. On bi čak na sebe mogao preuzeti prirodne katastrofe. Njemu se pripisuju svi oblici nereda i smetnje u prometu. Sama struktura opće svjetske razmjene ide u prilog nemogućoj razmjeni. To je poput nekog automatskog pisma terorizma koje hrani neželjeni terorizam informacije. Uz sve panične posljedice koje iz toga nastaju: ako se u ovoj priči s bedrenicom zaraza igra s trenutačnom kristalizacijom, kao kemijska tekućina u jednostavnom kontaktu s molekulom, onda znači da je čitav sustav došao do kritične mase koja ga čini ranjivim na bilo kakvu agresiju.
Za tako ekstremnu situaciju nema rješenja, a jedno od mogućih sasvim sigurno nije rat koji nudi samo već viđeno, istu poplavu vojnih snaga, fantomskih informacija, beskorisnih ispiranja mozga, lukavih i patetičnih govora, upotrebe tehnologije i intoksikacije. Ukratko, kao i u Zaljevskom ratu, radi se o ne-događaju, o događaju koji se zapravo nije dogodio.
To je uostalom i razlog njegova postojanja: zamijeniti pravi i sjajan događaj, jedinstven i nepredvidiv, pseudo-događajem koji se ponavlja i koji je već viđen. Teroristički je napad u skladu s događajem po svim modelima tumačenja, dok suprotno tome, ovaj glupo vojnički i tehnološki rat odgovara modelu načinjenom prema događaju, radi se dakle o nečem umjetnom što se ne događa. To je rat kao nastavak nepostojeće politike drugim sredstvima.
(“Le Monde”)
S francuskog prevela Tatjana Tadić (časopis Libra Libera)
Comments
Leave a Reply