Mirko Kovač: pisac kojem je priznato da je hrvatski ::: M i lj e n k o J e r g o v i ć

Kada su ga pitali kako se osjećao kada ga je na jednome antinacionalističkom skupu u glavu pogodio fotografski aparat, odgovorio je: “Kao Albanac!” Bijesni šešeljevac gađao je kosovskoga publicista Vetona Suroija, ali je pogodio njega, i sasvim je logično da se u tom času osjećao kao Albanac.

Tako je Kovač, pola u šali, pola u zbilji, definirao pitanje identiteta. Vrlo brzo nakon ovoga događaja svojevoljno je napustio Srbiju i nastanio se u Rovinju, bez obzira na to što su ga dobronamjerni upozoravali kako nije prevelika razlika između dva nacionalizma i kako bi, kada se već odlazi, trebalo otići puno dalje.
U Beogradu je ostavio golemi društveni ugled, status jednoga od najvećih pisaca suvremene srpske proze, u slavnome naraštaju kojem je pripadao zajedno s Danilom Kišom, Borislavom Pekićem i Filipom Davidom.

Bio je, već skoro dvadesetak godina, klasik srpske književnosti, što bi svakako i ostao, samo da je malo više šutio. Potom, ostavio je bogat javni i socijalni život, kavane, slikarske ateljee i salone, sva ona mjesta na kojima su se mogli omjeriti njegova taština i ekshibicionizam.

Kovač je, koliko god bio pristojan, i tašt i ekshibicionist, ali od tih živih i divljih poriva umije poštedjeti druge ljude, i pretvarati ih u književnost. Konačno, napustivši Beograd, on se odalečio i od drugoga najvažnijeg zavičaja svojih priča i romana, koje su većim dijelom bile situirane na putu između istočne Hercegovine i glavnoga jugoslavenskog grada.

Zazor i podsmijeh

U Hrvatskoj i Rovinju našao je ugodno mjesto za starenje i mirnu smrt. No, to s navršenih pedeset i nešto nije bio baš neki izbor. Pokušao je, pozivajući se na motive i jezik svoje literature, te – što bi među civiliziranim ljudima trebalo biti najvažnije – na pravo vlastitoga izbora, optirati za pripadnost svoga djela hrvatskoj književnosti.

Ta neobična i laskava ponuda dočekana je sa zazorom, sumnjičenjem, pa i podsmijehom. Naravno, među onima koji su uopće i primijetili da se tu nešto nudi. Kovaču je preostala savršena izolacija prelijepoga rovinjskog krajolika i samoća koju je, dijelom, ispunjavao dopisivanjem s Filipom Davidom. Od tih pisama nastala je prva njegova poslijeratna knjiga originalno objavljena u Hrvatskoj.

U to, za njega gluho i pusto doba, u Sarajevu je objavio roman “Kristalne rešetke”, koji je pisao od prije rata, a dovršio na jeziku na kojem nije bio započet. Otkako se naselio u Rovinj, Mirko Kovač je, prilično demonstrativno, svoj bogati i lijepi srpski jezik, obilježen govorom dva spomenuta zavičaja, zamijenio čistim, vrlo živim, ali pomalo starinskim hrvatskim. Valjda nije neumjesno uspoređivati autorska pisma, pa kazati da od svih naših pisaca Kovač danas piše najljepšim hrvatskim jezikom.

U njegovoj prozi tema identiteta i pripadnosti ima važno mjesto. A čovjek koji o tim stvarima misli, ne može do kraja znati što je. Oko Kovača, kao velikoga europskoga pisca, Hrvati se nisu htjeli otimati, Srbima se zamjerio odlazeći početkom rata u Hrvatsku, rodnu Hercegovinu davno je napustio, a crnogorsko podrijetlo mu je, ionako, samo zgodna književna tema.

Istinite i lažne kulture

S toliko djelomičnih, ili socijalno neostvarenih pripadnosti, Kovač bi mogao biti savršeni apatrid. No, istovremeno mu nitko ne može osporiti mjesto (istina nevidljivo, eterično) velikoga srpskoga pisca, i to u jednome slavnom naraštaju, kao što mu ne mogu oduzeti ni pravo (istina pogaženo od svake barabe) da se puninom svoje stvaralačke osobe i cjelinom svoga djela smatra hrvatskim piscem.

Ni jedno, ni drugo ga naravno ne lišava njegove bosanskohercegovačke i crnogorske pripadnosti. Istinite kulture one su koje uključuju, prihvaćaju, integriraju i asimiliraju, a lažne kulture su one koje pisce, ljude i knjige odbijaju, isključuju i lišavaju njihovih višestrukih pripadnosti.

No, kako se u nas malo toga razjasni ili objasni, tako da se i ljudi, i kulturne institucije, i država popravljaju i od divljaštva odmiču s protokom vremena, a ne nekakvim misaonim procesom, i kako smo po tome sličniji konjima nego ljudima, tako je i Mirko Kovač dočekao da ga se ove godine počne smatrati važnim hrvatskim piscem.

Roman “Grad u zrcalu” nagrađen mu je državnom nagradom Vladimir Nazor, a zatim i nagradom Matice hrvatske August Šenoa, što ju je autoru uručio sam predsjednik te najstarije naše kulturne institucije Igor Zidić, koji u ovakvim prigodama inače pomno pazi da ne nazoči uručenjima ukoliko je laureat sumnjivoga hrvatstva.

Znači li to da se velika književnost pokazala većom od onoga što je sitno i jadno, a što troši naše živote? Naravno da ne znači. Takvo se što dogodi samo u holivudskim filmovima i u maštarijama dobrih nastavnica hrvatskoga i književnosti. “Grad u zrcalu” svakako je sjajan roman, bio bi to i da je autor ostao nepriznat, i bilo je malo takvih u suvremenoj hrvatskoj (te srpskoj i ostalima) prozi, ali to je nešto o čemu će moći govoriti samo oni koji ovu knjigu budu pročitali.

Temeljitost ignorancije

Ovo, na žalost, nije čas kada možemo govoriti o Kovačevim knjigama kao da su odista pročitane. O njemu naša književna javnost nije ništa htjela znati, a kako su Hrvati u ignoranciji vrlo temeljit narod, temeljitiji od Nijemaca i Japanaca u onome u čemu su ovi dobri, tako je izvjesno da nisu čitali knjige o kojima ništa nisu željeli znati, praveći se kako o njima ionako znaju sve.

Knjige Online