Grobnica za Borisa Davidoviča – DANILO KIŠ
Uspomeni Leonida Šejke
REVOLUCIONARNI LIK B. D. NOVSKOG – Dragan Bošković
Otvarajući na početku priče “Grobnica za Borisa Davidoviča” polemiku sa istoriskim pamćenjem koje, pod pritiskom ideologije, manipuliše istorijskim činjenicama, i ne zloupotrebljava sebi svojstvenu “misiju” čuvanja istorijskog iskustva, pripovedač će eksplicitno postaviti pitanje granica istorijskog saznanja:
Meša Selimović : Kakvi smo ljudi
Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i dobro.
ČEMU JOŠ KRITIKA – Predrag Krstić
Apstrakt: Ovaj članak pokušava da označi one dileme, demontaže i prekompozicije filozofije, koje su primetne u njenom samorazumevanju u poslednjih nekoliko decenija. Kao odgovor na kardinalno postavljeno pitanje svoje vlastite dalje održivosti i opravdanosti, izdvajaju se tri njena različita i konkurentska lika – koje sugerišu i reprezentuju Adorno, Habermas i Rorti – pod kojima ona veruje da bi dalje mogla nastupati. Posebna se pažnja posvećuje u tom kontekstu pojmu kritike. Detektuje se da je problem preživljavanja i legitimacije kritike u modernoj filozofiji isprva identifikovan sa pitanjem opstanka same filozofije. Filozofija koja se našla u defanzivi, a da još uvek nije izgubila sve iluzije o svojoj misiji, čini se da je u svojoj kritičkoj funkciji, tradicionalno shvaćenoj kao neprekidna i bespoštedna potraga za istinom, videla poslednju odstupnicu i sigurno pribežište. Sa političkim situiranjem, depatetizacijom, pa čak i abdikacijom te prosvetiteljske figure, izgleda međutim da se filozofskoj teoriji – doduše, u manjoj ili većoj meri preobraženoj – i dalje otvara prostor autonomnog kritičkog delovanja, koji ne bi bio lišen i neposrednih društvenih konsekvenci.
Tags: adorno > filozofija > frankfurtska škola > kritička škola > kriticka teorija drustva > krstić > predrag krstic > skola > teodor > teorija društva
ANEGDOTE O POZNATIMA
DŽOZEF ADISON (1672-1719)
Pisac je svojevremeno pozajmio svom prijatelju, Templu Stanganu, veću sumu novca, a ovaj, pošto je novac primio počeo je da se, kao neki slabić, slaže sa svime što Adison kaže. Prestao je da se, kao pre, raspravlja. Taj odnos se ponavljao iz nedelje u nedelju, na Adisonovo veliko nezadovoljstvo, dok jednog dana više nije mogao da izdrži, pa se izleteo:
“Do vraga, čoveče, ili mi se suprotstavi ili mi vrati moje pare!”
ODBRANA ĆOSIĆEVA I HAJDEGEROVI POSLEDNJI DANI
Napisao: Zoran Janić. Za ime Martina Hajdegera vezuju se najčešće dve stvari: zaslužena slava jednog od najuticajnijih filozofa XX veka kao i činjenica da je izvesno vreme bio povezan sa nacizmom. Dok se izjašnjavanje o ovome prvom aspektu najradije prepušta stručnjacima, zane- senjacima i samim filozofima (ovi poslednji su najčešće mešavina onih prvih dveju pomenutih), dotle se o Hajdegerovim nacistističkim danima govori kao o kratkotrajnoj epizodi, nekoj vrsti mladalačkih zabluda politički naivnog mislioca, tamnoj mrlji na njegovoj inače besprekornoj karijeri predavača, fundamentalnog ontologa i zaljubljenika u mir i tišinu Crnih šuma, na čijem obodu je, u malom seocetu Todnabergu, na jednom blagom obronku podigao usamljenu brvnaru, gde se povlačio u osamu od buke i taštine ovozemaljskih problema. Izlazak knjige Viktora Farijasa (Farias), poreklom Čileanca, Hajdeger i nacizam 1987. godine – napisana na španskom, prvo je bila odbijena u Nemačkoj, a kasnije, kad se prevod pojavio u Francuskoj i nekim drugim zemljama, ipak je dozvoljeno njeno objavljivanje – izazvao je veliku uzbunu i talas polemika u akademskim krugovima kako Evrope tako i Amerike. I sam negdašnji Hajdegerov student, Farijas je građu za svoju knjigu prikupljao nekih deset godina, prekopavajući dostupne arhive, dnevnike i raspoloživu korespondenciju, razgovarajući sa preživelim svedocima i učesnicima tog istorijskog razdoblja, uspevši čak da dođe do dokumenata pohranjenih u arhivama ondašnje Istočne Nemačke (našavši tu, neplanirano, ujedno i sekundarnu građu o vezama čileanske Socijalističke partije sa nemačkim nacistima tridesetih godina, kao i neke tajne sporazume Sovjetskog Saveza sa vladom Salvadorea Aljendea, iz čega će nastati njegova druga knjiga, čiji naslov već dovoljno kazuje: Salvador Aljende – kraj jednog mita).
Tags: cosic > dobrica > hajdeger > heidegger > martin > nacizam > rektor
Adornovo pismo Horkhajmeru
Maksu Horkhajmeru, za njegov sedamdeseti rođendan, 14. februar 1965. Maks,… Tokom prijateljstva dugog preko četrdeset godina, naši životi postali su toliko isprepletani, da bi svaki pokušaj da kažemo nešto jedan o drugom, izvan tog odnosa, poricao ono što zaista treba izraziti, naime, naš zajednički život. Njega ništa nije moglo podriti, nikakvi psihološki razlozi, sukobljena stremljenja ili razlike u sklonostima. Od tebe sam naučio šta znači solidarnost, ideja koja je iz politike procurila u privatni život i zato sada poveravam svoju zahvalnost tvojoj razboritoj prirodi, da u njoj pronađe sigurno utočište. Ono što je ideju solidarnosti činilo tako snažnom za nas, odavno je iščezlo iz politike, kao i mogućnost spontanosti. U tebi, sećanje na nju nastavlja da živi. Mi smo krajnje slobodni, ti i ja, od iluzije da bi privatna osoba mogla u izolaciji postići ono u čemu nije uspela u javnosti, posebno u epohi rešenoj da likvidira privatnu sferu. Ali ako je privatno, tvrdoglavo ušančeno u posebnom, zaslužilo takvu sudbinu, još uvek se možemo nadati da ono, dok nestaje, može steći pravo na ispunjenje. Zaostalo za silovitim napredovanjem istorije, ono u svojoj nemoći ipak otelovljuje otpor prema tom kretanju, prema svemoćnoj sili postojećih okolnosti. To je ono što je naše prijateljstvo značilo od samog početka, a da toga nismo bili svesni. To je razlog zašto ne mogu jasno razdvojiti naš objektivni rad i naše privatne živote.
Tags: adorno > frankfurtska škola > horkhajmer > horkheimer > kritička teorija
Josif Brodski – PREDAVANJE O DANILU KIŠU
Malo me čudi jugoslovenski kompleks inferiornosti u odnosu na evropsku kulturu. Zar trećina – najmanje – rimskih imperatora nije rođena na Balkanu, pre svega u Dalmaciji? Zar Aleksandar Veliki nije bio Makedonac? Ako bih radio za Jugoslovensku turističku berzu igrao bih na tu kartu: «Poseti Jugoslaviju, mesto rođenja imperatora». Zar treba podsećati da je ono što se uobičajeno reklamira kao evropska kultura začeto na obalama Sredozemnog Mora i relativno nedavno je prešlo Alpe?
Dragi dani kad je vitez bio Grigor – Miljenko Jergović
Valjda i nije bilo ljupkijega skandala od onoga od neki dan kada je gospodin Josip Švub iz Donje Kovačice izašao u javnost s tvrdnjom da je Grigor Vitez svoju slavnu pjesmu “Kako živi Antuntun” napisao s namjerom da se osveti Antunu Tunu, inače ujaku supruge gospodina Švuba. Naime, taj je Tun, tvrdi on, na pasja preskakala izvrijeđao pjesnika kada je ovaj došao, u ime komunističkih vlasti, prikupljati žito. I umjesto da kulaka Tuna prijavi Ozni ili Udbi, te ga po zakonu ojadi, Vitez je odlučio odgovoriti na uvrede, i to dječjom pjesmicom. Jednom od najljepših u povijesti hrvatske – i nekoliko okolnih, jezično međusobno razumljivih – književnosti.
ČUVAJTE MI MUDA – Mirko Kovač
Stota je godišnjica rođenja Oskara Daviča (Šabac, 18. januara 1909–Beograd, 30. septembra 1989), pesnika, romanopisca i esejiste – izbrisanog iz nasleđa savremene Srbije, pod izgovorom lustracije komunista, a zapravo u osvetničkom progonu koji su kreatori postkomunističke kulturne politike preduzeli po emancipaciji srpskog šovinizma devedesetih. Setićemo ga se uz pomoć teksta Mirka Kovača, iz zbirke eseja „Pisanje ili nostalgija”, objavljene 2008. kod zagrebačke Frakture
« go back — keep looking »