S t a r o h e b r e j s k e p r i č e
.Ovim malim izborom priča/bajki najavljujemo knjigu “Starohebrejske priče” s preko stotinu i dvadeset priča koja uskoro izlazi u prijevodu na našem jeziku.
…..Priče su podijeljene u šest cjelina: Priče o stvaranju; Od Noe do Mojsija; Od zauzeća Kannana do progonstva; Od Aleksandra do razorenja Drugoga hrama; Rimski carevi i učenjaci; Priče o biljkama i životinjama u Talmudu i Midrašu.
…..Vidljivo je, dakle, da svaka priča ima i historijski, ali i anegdotalani i teološki sloj, što i ne iznenađuje kad se zna da su ovim pričama izvor Talmud, Midraš i Hasidim.
Izbor i prijevod: Željko IVANKOVIĆ
KAŽNJENO MJESEČEVO ČASTOLJUBLJE
Prvobitno su sunce i mjesec bili jednako veliki. Jednaka svjetlosna moć, jednaka snaga i jednaka moć bili su oboma dodijeljeni. Kad je jedna svjetlost zalazila, trebala je druga s nepromijenjenom jasnoćom blistati i ići svojim svjetlosnim putem nebeskim svodom. To mjesec nije mogao podnijeti. Njega je boljelo to da osim njega postoji još jedna takva veličina. Onda se on približio tronu Svemogućega:
“Gospodaru svijeta”, počeo je, “mogu li dva kralja istu krunu nositi? Mogu li u jednom carstvu dvije iste sile jedna pored druge vladati? Ne traži li cijeli tvoj svjetski poredak da se jedno drugome podređuje?”
“Zato ćeš ti biti manji”, odgovorio mu je Vječni, “i svoju ćeš svjetlost primati od nadređenoga sunca.”
Tako je sunce ostalo velika svjetlost, a mjesec se pak ugasio i postao malo nebesko tijelo i svijetli samo zrakama koje dobiva od moćnoga sunca.
Ali mjesec se nije mogao time zadovoljiti i prigovorio je: “Gospodaru svijeta, moram li se smanjiti zato jer sam pred tobom rekao pravu stvar?”
Onda ga je Bog tješio govoreći: “Kad god se u noći na nebu budeš pojavio, pratit će te mirijade zvijezda kao kneževska pratnja, i osim toga, Izraelovi dani i godine po tebi će se računati.”
STVARANJE ADAMA
Bog je stvorio čovjeka tek posljednjeg dana stvaranja. Zašto ga nije stvorio prvoga dana? Zato što kasnije ne bi bilo nijednih usta koja ne bi širila glasine kako Bog nije sam stvorio svijet. Nego kako mu je Adam pritom pomagao.
Stvorio ga je kao posljednjeg također da ne bi bio preuzetan. Bog mu je rekao: “Ne zaboravi da su i najbezvrijednija živa bića prije tebe stvorena.”
Bilo je u Božjoj moći stvoriti odjednom više ljudi. Zašto je stvorio Adama posve samoga? Da je Bog odjednom stvorio više ljudi, mogla bi se djeca iz kasnijih generacija hvaliti: “Moj otac je bio plemenitiji od tvoga.” Stoga je Bog stvorio samo jednog čovjeka da svi budući potomci znaju da su od jednoga oca potekli i da nijedan ne pripada ni višoj ni nižoj rasi.
Sva je živa bića Bog stvorio svojom riječju, a čovjeka je stvorio svojim rukama. U tu je svrhu Bog uzeo zemlje sa sve četiri kraja svijeta da se čovjek posvuda osjeća kod kuće.
A zašto ga je stvorio baš na svoju sliku i priliku? Da bi čovjek dalje svijet izgrađivao i obavljao djelo, koje je Bog pred njim učinio.
ZAŠTO JE MOJSIJE MUCAO
Batja, kći kralja faraona, otišla šetati obalom Nila. Najednom u trstici zamijetila kovčežić u kome se nalazio mali Mojsije. Pruži ruku da dohvati kovčežić, ali joj ruka bijaše prekratka. Tu se dogodi čudo i ruka joj se produlji. Kad čovjek želi dosegnuti neki udaljeni cilj ne treba zdvajati zbog nedostatka sredstava. Glavna stvar da se cilj dohvati je jaka volja.
Još se jedno čudo dogodilo princezi. Po cijelom je svom tijelu imala ružan osip. Zbog toga je jako trpjela. Zatajilo je i svo umijeće egipatskih liječnika. Međutim, čim je dodirnula kovčežić osip je nestao i bila je izliječena. Tako je spoznala iscjeliteljsku i izbaviteljsku moć djeteta koje se nalazilo u tom kovčežiću.
Batja je donijela dojenče u kraljevsku palaču.
Mojsije me mogao imati otprilike tri godine kada je jednoga dana u krilu svoje kraljevske dobročiniteljke, faraonove kćerke, u nazočnosti cijeloga dvora posegnuo za kraljevskom krunom i stavio je sebi na glavu. Faraon, krajnje zastrašen tom besprimjernom dječjom smjelošću, odmah se posavjetovao sa svojim mudracima i ministrima da li da na to gleda samo kao na dječju igru ili kao na loš znak.
Neki su savjetnici govorili: “Plašimo se da je to čovjek za koga smo ti već odavno prorekli da će ti posegnuti za krunom.” Drugi su rekli: “Trebalo bi ga mačem posjeći ili spaliti.”
Onda riječ uze Jithro, jedan od mudraca, pa reče: “Gospodaru i kralju! Ako odmah želimo biti sigurni postavimo djetetu s jedne strane sjajne dragulje, a na drugu stranu usijano ugljevlje. Je li to samo dječja bezazlnost u igri, vidjet ćemo što će dijete učiniti, hoće li se mašiti za vatrom, a ostaviti nedirnuto drago kamenje.”
Ovaj se prijedlog svima dopao i odmah je bio proveden u djelo. No, gle! Već je živahno dijete htjelo svoje ručice pružiti prema draguljima i tako zapečatiti svoju sudbinu, kad mu nevidljivi anđeo – neki kažu da je to bio Arkanđeo Gabrijel – upravi ručice k užarenom ugljevlju. Ono uhvati ugljevlje, ali od bolnog trzaja povuče ono ruku u usta i zapali varnicom, koja je ostala visjeti na rukama i svoj jezik i usne. Mojsije je bio spašen, ali do kraja života njegov teški i mucajući izgovor bit će podjsećanje na onaj zahvat providnosti.
POLJE BRATSKE LJUBAVI
Jedan otac ostavio svojoj dvojici sinova u naslijeđe žitno polje. Oni ga pošteno podijeliše među se. Jedan je sin bio bogat i neoženjen, drugi siromašan a djecom blagoslovljen.
Jednom u vrijeme žetve ležao bogati brat noću na svom ležaju i reče za sebe: ”Ja sam bogat i što će mi snopovi? Moj je brat siromašan i jedino što on za svoju obitelj treba su snopovi.”
Ustane iz kreveta, ode na svoj dio polja, uzme cijelu jednu gomilu snopova i odnese je na polje svoga brata.
Iste te noći mislio njegov brat: “Moj brat nema ni žene ni djece. Jedino čemu se raduje je njegovo bogatstvo. Ja mu ga želim umnožiti.”
Ustane sa svoga ležaja, ode na svoj dio polja i odnese snopove na polje svoga brata.
Kad su ujutro obojica posjetili svoja polja, začudiše se tomu da žita na njihovu polju nije bilo nimalo manje. Njihovu čuđenju nije bilo kraja.
I sljedeće noći, također, učiniše isto. Svaki je odnio svojih snopova na polje onoga drugoga. I svako su jutro zamjećivali da žita nije nimalo manje bilo i bili su uvjereni da ih nebo za njihovu dobrotu nagrađuje.
Ali jedne se noći dogodilo da su se braća s rukama punim snoplja susreli na putu. Tako su doznali što se događalo, pali su jedan drugome u zagrljaj i izljubili se.
Onda se začuo glas s neba: “Ovo mjesto na kojem se tolika bratska ljubav očitovala treba udostojiti, tako da se na njemu sagradi hram – hram bratske ljubavi.”
I doista, izabrao je kralj Salomon to mjesto za gradnju hrama.
DVIJE OKAMENJENE PTICE
Sjedio jednom kralj Salomon na vratima svoje palače, a nasuprot njemu letjele dvije ptice i igrale svoju ljubavnu igru. Kad je mužjak proletio pored kralja upita svoju ženku: “Tko je čovjek koji tamo sjedi?”
Ona odgovori: “To je kralj, koga znaju svi ljudi. On je taj koji je sagradio ove raskošne palače i cijeli je svijet pun njegove slave.”
Onda mužjak s gordošću i porugom pomisli: “I to mi je nešto? Samo ako hoću, mogu sve njegove palače jednim zamahom krila preletjeti.”
Druga bračna polovica obodri ga i reče: “Dobro, kad tako kažeš, pokaži onda svoju snagu!”
Salomon je čuo te riječi i veoma se začudio. Dao je mužjaku znak da mu se približi. Ptica se prestrašila kralja i uzvratila mu drhtureći: “Oprosti mi, moj kralju, ja sam samo jedna siromašna i slabašna ptica. To što sam rekao, bilo je samo da bih se svidio mojoj ženi.”
To je Salomona nasmijalo i pustio je mužjaka na miru njegovoj supruzi. Ona je stajala na krovu i čekala da joj se vrati njezin muž da čuje što je to on rekao kralju. A kad se približio upita ga ona nestrpljivo: “Zašto te zvao?”
Onda mužjak ponosno odgovori: “Kralj je čuo moje riječi i molio me usrdno da mu ne upropaštavam građevinu.”
Kad je Salomon čuo te riječi rasrdi se na hvalisavog mužjaka i njegovu ženu, koja mu je povjerovala. Za kaznu pretvori ih u kamen tako da budu znak upozorenja muškarcima da se čuvaju praznih razmetanja, a pouka ženama da srce svojih izabranika ne podbadaju kako bi im se u njihovim očima više dopali.
Ploča ovih dviju okamenjenih ptica još i danas se može vidjeti na zidu južnog ulaza Omarove džamije.
LISICA U VINOGRADU
Jednom nađe lisica jedan vinograd koji je sa svih strana bio ograđen. Onda ugleda na uglu jedne strane rupu kroz koju se htjela uvući. Ali rupa je bila preuska. Nije joj polazilo za rukom provući se. Što učiniti? Postila je tri dana dok nije toliko smršala da se mogla provući kroz mali otvor u vinograd. Najela se lijepog, zrelog i ukusnog grožđa dosita i – opet postala debela.
Kad je htjela napolje, kroz usku i dobro joj poznatu rupu, opet joj nije polazilo za rukom. Previše je sala imala na sebi. Onda je opet tri dana postila dok nije postala mršava i opet mogla izići napolje, toliko mršava kao kad je ulazila.
Kad je izišla, okrenula je lice k vinogradu i rekla: “Vinograde, vinograde! Kako si lijep i dobar, kako su divni i ukusni tvoji plodovi. Ali nema se od tebe koristi. Kako gladan čovjek u tebe uđe, tako gladan iz tebe iziđe.”
Isto je tako i sa svijetom i zemaljskim umiranjem u njemu. Gol čovjek dolazi na svijet, gol ga opet mora napustiti.
MUDRI I POŠTENI MAGARAC
Jednom jedan seljak imao tri domaće životinje: konja, magaricu i svinju. Konj i magarica su držani za rad za što im je bila i davana odgovarajuća stočna hrana. U mnogome je povoljnija izgledala sudbina svinje koja ništa nije radila, pa ipak je za jelo dobivala mnogo veću mjeru.
Konj jednoga dana reče magarici: “Kako je glup i ujedno toliko nezahvalan naš gospodar. Pogledaj samo, mi radimo s velikim naprezanjem, a za jelo dobivamo jednako toliku mjeru hrane kao i svinja koja ništa ne radi, osim što u izobilju dobiva svoju hranu.”
“Sačekaj”, odgovori magarica, “dok ne dođe zgodno vrijeme. Onda ćeš vidjeti svinjin tragičan kraj i sam ćeš se uvjeriti da nije uzalud tako obilato hranjena, jer naslada bez rada još nikome nije donijela sreću.”
I stvarno, ne potraja dugo, a ugojena svinja bijaše zaklana.
U neko doba magarica je imala mlado koje je proročanstvo svoje majke dobro čulo. I kad mu je poslije nešto veća porcija ječma bila pružana, nije htjelo jesti, jer se plašilo da ne moradne podijeliti tragičnu sudbinu sa brižljivo hranjenom svinjom. Ipak, majka ga je umirivala riječima: “Ti možeš, dijete moje, bez straha jesti, jer ne donosi smrt užitak, nego nerad!”
Comments
Leave a Reply