Da li je Adornova negativna dijalektika dijalektika oslobađanja? by Peter Strasser
Jedan čovjek koji je snagom što pobuđuje divljenje preživio i Auschwitz i druge logore, reče, s jakim osjećanjem, protiv Becketta: da je bio u Auschwitzu pisao bi drugačije, naime pozitivnije, s onom rovovskom religijom preživjelih. Taj je čovjek u pravu, no ne na način na koji to želi: i Beckett i svatko tko bio još zadržao neku vlast nad sobom , bio bi tamo slomljen i vjerojatno prisiljen na to da širi onakvu rovovsku religiju, kakvu taj preživjeli izražava riječima kako želi ohrabriti ljude: kao da je to stvar kakve duhovne tvorevine…
Teodor Adorno: Spomenica iz Lucce
Da se na jugu život odigrava na ulici, to svi kažu, no to je samo pola istine. Isto tako, ulica postaje unutrašnjost doma. Ne samo zbog uskosti što se pretvara u hodnik, nego, prije svega, zato što nema trotoara. Ulica ne nalikuje na kolovoz ni dok njome krivudaju automobili. Njih ne voze vozački nego kočijaški, na kratkim uzdama, kako bi za centimetar izbjegli pješake. Dok je god život ono čemu je Hegel dao ime supstancijalno, on apsorbira i tehniku: dakle, ne ovisi o njoj. Stiješnjenost je ista kao na tržnici i stoga je fantazmagorična: prebivanje pod vedrim nebom kao u kabinama riječnih čamaca ili ciganskim kolima. Ne postoji svijest o razgraničenosti otvorenog i natkrivenog prostora, kao da se život spominje svoje nomadske prošlosti. U prodavaonicama, čak i siromašnim, izlaže se poneka krasota. Njome se već raspolaže čim se pokraj nje prođe.