Zbignjev Herbert ::: Dvanaest nepoznatih pjesama
* * *
Na proplanku pod drvetom čekao je Johann Kaspar Lavater
prepoznao sam ga po kabanici za kišu i plesnjivim ustima
“Es ist schan spät wir müssen uns beeilen”
Brodom? – pitao sam – “Si” i pokazao je štapom sunce
zgaslo zvezde koje su prišle blisko i počele da sikću
Trčali smo stepenicama na kojima je bila gomila bosih ljudi
s otvorenim ustima Kroz pacove hodnike kristalne sale
i prazne okvire kao izbijene oči čak do kutija za šešire
Lavater mi je pružio ruku nikad neću zaboraviti dodir
Penjali smo se dahćući pamučnim lestvicama
pratio nas je oganj video sam mu leđa i ljubičasti gunj
padanje: kao kad neko brzo lista ilustrovanu knjigu
Prenuo sam se nad sivim okeanom sa ustima punim kose
oganj je ležao poleđuške sa razlupanom glavom
Lavater je bio manji nego inače
vrzmao se oko mrtvačkog sanduka punio ga lokvanjima
ušli smo u njega i tada je započelo normalno putovanje
KOSA
Kosa
raste noću
na zidu
nije to uvojak
iza pametnog uva
ne pripada takođe
ni pokretnom krilu noći
odvojena od kože
vodi život
suv i zaseban
pokrete ima nemirne
za bivšim dodirom
rasteže se
bolesno
ni belo
ni crno
njena boja je pre
šušanj
škrgutanje zubima
nagli krik
pucketanje prstima
nije u stanju da je otera
kosa raste jednostavno na zidu
* * *
večernji grad
stanište voćnjaka
plesnivi prozori
rđa u baštama
ćutanje kvaka
na konopcu
poderana košulja
u svitanje
je otplovio brod
dugo se moglo videti
to drvo zeleno
terano kroz so
* * *
slavuji na ostrvu svetog Ludviga oglašavaju se polovinom marta
uvek prerano cepaju oblačni vazduh
kakav je to glas
između pospanog pokreta i nerealnog krila
to što se dešava je otkidanje od zemlje a ne let
slavuji polovinom marta su kao krstaški rat dečji
pohod po prozorskoj dasci pod suvim izdancima sunca
to što se dešava je bez značenja i bez računice
nema ni korena ni krune čak i vetar
je bez pameti bez ikakve budućnosti
sa mirisom prekinutim oknom i stubištem ruine
kalvarija glasova u jalovom vazduhu
spotiču se dok idu
kavezima
slavuji na ostrvu slavuji polovinom marta
MIKENA
Egist spava. Hrkanje zidina
Krv na kamenju malo je izlapela
Elektra zeva. Pet je ujutro
Obremenjena pleća obramice
Stepenik po stepenik do cisterne
gde je noćna vlaga kao šišmiš
I pre nego što vedro vodu zamuti
u vodi ogromne očeve oči
nalivene strahom. Tako bez krika
razgovara sa kćerkom Agamemnon
Celi dan pranje. Hrpa prljavštine
Na čaršavima se stvrdnula krv
Uveče gozba. Klitemnestra
lepa kao uvek. Piju puno
Plaču i smeju se ponovo plaču
u ćošku muca slepi guslar
Epopeja stara i istrošena
kao kada preko kostiju pređe drljača
vuče se glas neugledan po kamenju
u neumoljivoj tamnosti megarona
A zatim da bi bilo življe
iznose leševe svoje iz podzemlja
do stolova trupove nalivaju
vinom do grla kojih nema
Trenutak je tišine kada se vratovi
pritisnuti snažnom krivicom
u izmaglici pomire umrli i ubice
senka što skida sa zida sekiru
GOSPODIN KOGITOV PRILOG MAJERLINGOVOJ TRAGEDIJI
U proleće 1889. godine moj pradeda je izgubio apetit. Budio se noću i vikao. Postao je bolesno oprezan. Nije verovao više Caru, osudio je grofa von Taaffe za najgore stvari, bojao se ljubomorne Mizzi Kaspar, a o kočijašu Bratfischu i o sobaru Loschku govorio da su za novac spremni sve da učine.
Pradeda je voleo Mariju Vetsera, ljubavlju velikom, skrivenom i beznadežnom. Pod sivim redengotom tajnog dvorskog savetnika besneo je požar, koji nije hteo da ugasi.
Nagnuta, kao nad uskršnjom štrudlom, moja prababa, bez gneva i uzbuđenja, zabija veliki kuhinjski nož u predivno telo Marije Vetsere.
Ko bi mogao da predvidi da će u istom trenutku prekomerne izmučenosti stati i srce moga pradede, poistovetivši se na taj način sa mračnom tragedijom propadajućeg carstva.
ANĐELI CIVILIZACIJE
Na prelomu između XIX i XX veka činilo se da su nas zauvek napustili anđeli i da je nestao i najmanji njihov trag. Zapošljavali su ih još samo ponegde u pogrebnim preduzećima. Podupirali su takođe zastarele baldahine. Ali u suštini čamili su u besposlici i pretvorili se u ružičasti puder.
Prava renesansa anđela usledila je u vezi sa razvijanjem avionskih linija. Može se bez preterivanja reći, da su se vratili na zemlju i dobili životno rumenilo. Pomažu da se pređe preko klada podignutih visoko iznad okeana. Sa aerodromskih zvučnika njihovi visoki nestvarni glasovi cede se polako kao da žele da nas ubede da još uvek postoji nekakav spas.
Govore sve jezike, ali osmeh imaju jedan i za nebesko uspenje i za katastrofu.
MAČAK
Može da bude bilo koji: podivljali, rimski riđan sa iskidanom dlakom i njuškom svom u ožiljcima, poput veterana carskih legija, koga sam bezuspešno vabio iz ruševina Foruma Romanuma.
Ili ovaj neobuzdani, crni div iz Pasadene, koji me upozorio na zemljotres, a kako nije naišao na razumevanje, otišao je zauvek, i ostavio me zamišljenog u mraku neznanja o okeanima, zvezdama i vulkanima.
Ili taj ovdašnji, koji je rođen u štali, usred procvetalih livada, sena, potoka mokraće i blagih brda mesa koje pahne na mleko.
Može da bude bilo koji – mačak – neshvatljiva duša, koja se ne podiže nad magličastim vodama, već ide stazama samotnih mudraca na četiri meke šape.
ČVOR
Kada Gospodin Kogito konačno ostari, neće sakupljati poštanske marke, antički novac, ali ni retke knjige. Osnovaće prvu na svetu kolekciju čvorova. Nastojaće da ubedi druge u tajanstvene čari među čvorovima.
Ljudi nisu nikada cenili čvorove. Nisu naučili takođe da se dive njihovoj komplikovanoj lepoti. Presecali su čvorove mačem, kao onaj makedonski cimbal, ili su prosto uspevali da ih razmrse i ponosili se time što imaju sada gadan konopac, kojim mogu da privežu prase uz drvo ili da obese za šiju bližnjega.
GOSPODIN KOGITO SAN-BUĐENJE
neprimetno se pomerala kao izvor
obučena u suknju od kamenčića
u svetlo breza u koru jutra
sa desne strane bilo je svitanje sa leve
staza tako dakle išli su – vreme i mesto
nisam ja kriknuo i odbačen
pao u javu pa sada tražim
štapom šibice oznojenom rukom
među lekovima pismom iz sna
a njena paslika u praznim očima
šušti kao makom pahne kao uže
CONTRA AUGUSTINUM PONTIFICEM IN TERRA NUBICA
PECCATOREM IN PURGATORIO
A ipak svetac. Biskup Hippo. Plamen.
Beo od vreline piše veštim stilom
zavodničkim perom ognja rečenice od ognja
a pored svega to blasfemično
ama ef fac quod vis.
Vekovima će to biti ratni poziv
nasilnika tih koji prelaze lako preko klade iznad provalije
tih koji prelaze sa nežnih šapata
na viku centuriona ciku bitke vrisak ubijenih.
Više neće moći da opozove tu rečenicu. Ničemu
bojažljivo ćutanje sinoda kletva u vazduhu
napor sholastika da se ipak nešto spasi.
Tada mi koji u toj istoj školi počinjenih zločina u dobroj intenciji
učili smo stepenovanje – tamno – tamnije – ništavilo
svetlo – svetlije – ushićenje
molimo se za njega.
NAŠE DETE
Naše dete iz epruvete razvija se sjajno
plavooki švrća ružičasti Futurus
mimoišle su ga male boginje veliki kašalj
šarlah noćno mokrenje strah od Baba Roge
voleo je NLO – žmirkao mu je sa simpatijama
Kad je imao tri godine pao je u staračku demenciju
pa mu je zamenjena glava u istoj fabrici
gde je ugledao svetlo dana hitro nam se vratio
u sitting-room i bučno zabavljao sa robotom
Pozabavio se njime pronicljivi analitičar duša
(prema toj rupi koju je Platon nazvao dušom)
sinov I. Q. razorio je sve poznate skale
i mališa je uskoro postao mister sveta testova
kao ljudi imućni nismo ga dali u cirkus
ipak je to naše dete iako je iz epruvete
jedan TV nastup i na tome se završilo
Sposoban kao mladi Pascal prelomni kao Einstein
ne pohađa školu jer bi se mogli iskompleksirati
sam uči i piše i sluša muziku Istoka
koja dozvoljava da se pronikne u spojeve izvan razuma
Kada je imao dvanaest godina objavio je nekoliko knjiga
koje su odmah dospele na liste bestselera
recenzenti su hvalili kapitalne sinteze
poređenje Marksa sa Budom Hristosa sa Talleyrandem
zlonamerni su mu prebacivali brkanje pojmova
od kojih se naš sin odavno oslobodio
Jedino nas malčice brine njegova sve prisutnija tuga
često biva jako razdražljiv
ne smeju se pred njih izgovoriti određene reči i fraze
takve kao Gospod Bog sumnja i narod
tada lupa nogama i zatvara oči
ali zato ga neizmerno zanimaju pogrebi
ratovi zaraze glad
Naš sin iz epruvete postaće profesor
čeka da se otvori prikladan departament
radi na sistemu koji je imenovan kao Prezentizam
u kom je smelo odbacio celu ontologiju
trule kategorije vremena i prostora
par drugih sitnica
vrlo uprošćavajući
to je filozofija trenutka momenata nepovezanih
međusobno niti s kosmosom apologija slučaja
drugim rečima apsolutna sloboda
kada je to ništavilo poslalo svetlucave signale
a drugo ništavilo odgovorilo grohotnim smehom
(S poljskog preveo Zoran Đerić)
Comments
Leave a Reply