napisan od strane knjigeonline datuma 11. Juna 2022.
Najbolje knjige sa naših prostora nisu samo ocenjene po jednom faktoru, već po mnogo različitih i složenih recenzija pisaca ali i čitalaca.
Roman kletva je napisan u trećem licu iz perspektive pisca koji poznaje sve detalje događaja kroz koji glavni lik prolazi. To je pozicija objektivnog pripovedača koji opisuje i objašnjava radnju o kojoj piše. Kada se udubite u čitanje može se desiti da se Vaša perspektiva promeni tako da počnete pratiti radnju kao da ste i sami u romanu kao glavni lik iako se zapravo perspektiva u tekstu nije promenila. To se dešava jer je Jelena (pisac) pisala kao da je to njena ispovest o sopstvenom životu.
Ipak, glavni junak romana Kletva nije Jelena (pisac) već Dušanka. Upravo je Dušankina pespektiva ono što dimistifikuje događaje i prati radnju romana. Njena je spoznaja ono što zapravo razotkriva radnju. Zajedno sa svojom porodicom ona prolazi kroz period ratnog stanja i proživljava razne nedaće..
Nisu sve scene nacrtane iz perspektive glavnog lika, ali Duanka je svuda. Jelena Bačić Alimpić je pokazala kako čovek raste i raste u situacijama koje zahtevaju brže sazrevanje i snalaženje od normalnih uslova. I pored toga što se istorijski događaji koji sami po sebi predstavljaju prekretnicu u istoriji čovečanstva sagledavaju očima devojke koja nije direktno uključena u to, sudbinu cele zemlje uništava njena sudbina i sudbina porodice. Opšta tragedija od. Ovo je neizbežno u okolnostima.
Sama ideja o Drugom svetskom ratu na tlu Jugoslavije je kontroverzna tema koju je teško napisati bez pominjanja konteksta i podele ideologije koja je dovela čak i do građanskog rata tokom bitke sa okupatorima.
Međutim, upravo zato što je predstavljao ratni sukob kroz saznanje da je protagonistkinja došla posredno, Jelena Alimpija je, s jedne strane, ideološki opterećivala rad i sudbinu pojedinih ljudi iz političkog sukoba. Izbegavano zamagljivanje. Prepoznajući pojednostavljenje veoma složene situacije, ona je dalje naglasila apsurdnost i tragediju svih ratnih sukoba. Zato se čini mogućim da se njen roman „Prokletstvo“ zaplete u sve ratom zahvaćene narode, čak i ako se zna istorijska i politička pozadina. Treća bitka za opstanak na jedinstven način, otvoreno sarađujući sa okupatorima i daleko od svih frontova i ratišta.
Glavna junakinja Dušanka je jedna od onih koje se za porodicu bore van prve linije, uglavnom bez oružja i ponekad lukavo, ali nikada ne izdaju svoj narod ili naciju.
Baka Radika, pored Dušanke, je lik u zajednici i ističe se kao bitan i šarolik lik po motivima koje gotovo niko ne zna i naslućuje, pa i veštica koja kao anđeo čuvar bdi nad junakovom porodicom..
Postepeno i jedna za drugom, izvanredne prilike i smrtonosni trenuci kao da teraju da misterija izađe na videlo, posle čega se misterija ispostavlja opasnijom i bolnijom. Prihvatanje i prevazilaženje toga je misterija kada se ne otkrije.
Njena baka Radika Dušanki prenosi svoje imaginarno znanje, samim tim više na nedaću koju nije mogla da prevaziđe svojim greškama, već sopstvenim odlukama i svojim postupcima. Mi ćemo vam pomoći da to lako izdržite.
Dušanka, koja živi u doba kada su zakletve kletve, a dobročinstvo sklono zločinu, može da odstupi od čisto moralnih zakona, ali iz plemenitih pobuda, čak i ako okrivljuju Boga, izdaju Boga.
Ivo Andrić je pisac koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost za svoje zbirke priča sa prostora Zapadnog Balkana. Bez obzira na to da li smo ranije znali ili ne približno najavu Ive Andrića otprilike kraću statistiku koja jednostavno oblikuje kičmu njegove proze, svakako tu i tamo možemo primetiti da pozitivni odlomci njegovih pripovetki i romana sada više nisu prvo pripadali same slike, iako se tako besprekorno slažu da s vremena na vreme te slike čine još dodatno vrednim.
U slučaju ove knjige koja je prvi put objavljena nakon Andrićeve smrti, a pod nazivom „Znakovi putem puta“, scenario je krajnje obrnut, jer su upravo ovde autohtone i tematski labavo povezane informacije apsolutno vidljive kao zasebne celine (čak i ako zauzimaju najzgodnije ili 3 reda). u kojoj nema želje da se spajaju ili spajaju, međutim kao takvi, odvojeni od svakog različitog i prilično raznolikog, oni bi najzgodnije mogli da naprave knjigu koja predstavlja, u skladu sa samim autorom, tip tavana u kome on ostavlja ono što je svestan da mu. on to nikako neće hteti – međutim, što je, verovatno zbog toga, na kraju postalo skupo i zaista vredno čuvanja.
„Znakovi pored puta” pretvoreni u prvi put otkriveni 1976. godine, kao deo Andrićevih Sabranih dela, i zbog toga što je tada ova knjiga doživela više izdanja, s vremena na vreme u obliku vitke. izbor tekstova (skoro kao priručnik), a nekoliko informacija su na kraju postale deo popularne kulture. ranije nego jedan broj njih deluju kao citati iz romana, tako da bi bilo suvišno iz toliko tekstova neoženjenih izdvajati one koji bi se mogli uzeti u obzir ključnim ili maksimalno impresivnim – naprotiv, moglo bi biti nepravedno da se nekoliko različitih informacija identičnog ili boljeg kvaliteta, a inače, neka druga suštinska cena „Znakova pored puta” je da tekstovi sada više ne smetaju svakom različitom, čak i ako su svi podjednako bitni na identičnoj veb stranici ili unutra identični segment.
Međutim, sada se više ne razmišlja o tome kako su „Znakovi pored puta“ otprilike dospeli ovde, a istina da su postavljeni nakon autorovog gubitka života trebalo bi da navede čitaoce da pomisle da je svaki koncept i poslednji oblik knjiga je data preko urednika nezavisno od autora, to je delimično tačno.
Prema istrazi i dokumentima koji su mu na raspolaganju, Andrić je objavljivao pozitivne tekstove kao dobar način da bi kasnije bio obrađen u „Znakovima kroz put“ u okviru trajanja između 2 međunarodna rata, a kasnije je to činio povremeno, ali često u novinama i nikako. u posebnoj knjizi.
Međutim, zapisi same knjige su nekako dugi koliko i Andrićeva književna karijera, jer nije teško uočiti da je nekoliko tekstova napisano sve od uvođenja ciklusa poezije Ek Ponto sve do Prvog. svetskog rata, istovremeno kao nekoliko datiraju iz trajanja posle Drugog svetskog rata. .
Rasuti po sveskama i sveskama, Andrićevi spisi (počev od utisaka privatnog pisca do doslovnih honorara iz dnevne štampe) ipak su preživeli burne slučajeve i čekali da ih autor sam počne modifikovati za komplet pod nazivom „Znakovi“. posle avenije“, pri čemu je ovakvo ime postalo stimulisano kroz priču otprilike mlađeg momka koji u isto vreme bira a kao zamenu za rizičnu aveniju, ali dodatno svoje simptome i simptome postavlja na ivicu te avenije kako bi u najmanju ruku umanjiti opasnost od poslednjeg zaborava.
I zar to sada više nema u toj kratkoj priči, koja je zabeležena u stvaralaštvu do same knjige, koju autor sada više ne maskira lično – jer Andrić sada više nije hrabro i nezaustavljivo koračao putem koja mu je bila pred očima, međutim, u isto vreme ostavljajući simptome i simptome od kojih se maksimum mora tumačiti kroz sudbinske čitaoce?
Brišući datume i mesta, a s vremena na vreme i određene aktivnosti kroz koje je unosio nove honorare, ideje, umove i utiske u svoju beležnicu, Andriću se činilo da sada više nije najbolje da zvanično prilagođava brojne tekstove neoženjenoj otkrivenoj knjizi. , međutim, dodatno se ispostavilo da je želeo da se kao pisac odnese daleko od same statistike, ali je ipak učinio mnogo više u kratkim sećanjima i romanima, čije slike bi trebalo da preskoči niže vekove i ne ispuštajući njihovo metaforično i utvrđeno značenje.
Da je Andrić za života uspeo da završi svoju knjigu kratkih beleški, ona bi delovala kao enciklopedija bogatih životnih stilova uživanja imaginarnog pripovedača koji u svojoj svesti objedinjuje misli najšireg spektra, ali se ipak dogodilo da „Znakovi putem puta“, mnogo veći, međutim, sva različita Andrićeva dela su ipak ono što su smatrali svojim prvim zapisom – sam Ivo Andrić.
Knige „Znakovi pored puta“ i „Beležnice“, predtavljene su nakon piščeve smrti i sadrže meditativne fragmenate koji su otkrili su do sada nepoznati oblik Andrićevog hobija i ukazale na potpuno novo proučavanje različitih dela putem sredstava autora. Uključuju usputne zapise, dnevničke zapise, utiske sa neke prilike ili susreta, beleške sa obilaska, skice za portrete, motive kao način da se kasnije razrađuju u jednoj u svakoj od velikih autorovih proznih celina. Možemo uzeti u obzir da su ovi „empirijsko-refleksivni“ kraći tekstovi pisani na način „fragment za fragment“, pa su mnogi od njih stvarni biseri svesti koji se vraćaju na rečenice najboljih svetskih mislilaca. U „Znakovima putem puta” i „Beležnicama” otkrivamo da se Andrić pretvorio u najčešće zaokupljenog umom o čoveku, životnim stilovima i smrti, devojci i ljubavi, književnosti i umetnosti, rečima, tehniku pisanja i autoru. zadatak, balkanske nacije i superiorne evropske nacije. Ove „knjige svesti“, „vrsta intimnih dnevnika“, koje je Andrić pisao svim svojim životnim stilovima, u našoj literaturi se upravo uzimaju u obzir, dodatno i zbog činjenice da je autor prvobitno u njima govorio o sebi nedvosmisleno.
Andrićeva završnica je objavila knjige simbolično sferno odmaknuta od autorovog opusa zbog činjenice da se zvanično i sadržajno dodiruju na „Ek Ponto” i „Nemire”, zbirkama pesama u prozi ispovednog karaktera, koje su autora dovele u književnost.
Desanka Maksimović je jedna od najpoznatijih srpskih spisateljica ikad. Dovoljno je da znate da je ona pisac ove kjige da znate da možete da očekujete samo najbolje sto pero može da napiše.
Ovo se kao dete promenilo u stvarni vremenski sistem i mnogo mi se dopalo.
Setio sam se nekoliko bajkovitih svedočanstava (Oraščići-Palčići, Priča o raku krojaču i Macan-Bracan), a nekolicina mi je smatrala da sam se preokrenula u proučavanje njih za prvi put.
Ne pretpostavljam da postoji slađi poklon za bebu, uprkos činjenici da nekoliko priča želi da se na sličan način razjasni.
Nije napisano na ovom stilu, deca ostaju prepoznatljivi životi. Sada više ne obraćamo veliko interesovanje za drveće, travu, solarnu i zimsku vremensku magiju. Ali slažem se sa tim da bi i sada ta vilinska svedočanstva mogla u njima pobuditi ista osećanja kao i u meni.
Plemenitost, ljubav, interesovanje, poštenje, strpljenje, priznanje za datu reč – jednostavno su deo onoga što se krije na stranicama.
Zavirite i otkrijte kako je labud postao beo, kako Čika-Mraz uči decu da obraćaju pažnju na svoje roditelje, kako se slike prave na prozorima kuće po zimskom vremenu, šta nam biljni svet šapuće, kako je puž zametnuo svoje prebivalište i još mnogo toga. Maksimalno zapanjujuće priče za decu.
Internacionala vilinskih svedočanstava uz pomoć Desanke Maksimović dotiče se i najmanjih podataka o postojanju i pokazuje sve strahove, sumnje i strepnje junaka koje je lako voleti. Ta internacionala je blizu folklora, ali je miljama u stalnom kontaktu sa savremenim okruženjem.
Moglo bi biti veoma bitno da te priče budu razigrane i plemenske: one proširuju osetljivost deteta uz pomoć zabavljanja zadivljujućih slika i jezika, podstičući ih da pretpostave i pokazuju da je nepoznato i udaljeno apsolutno blizu i razumljivo.
Zato unesite zadivljujuća internacionalna svedočanstva tih vila i otkrijte kako su puževi ukrali rezidenciju, ispitajte šta se dogodilo najkvalitetnijem krojaču, pogledajte sektor ispod jezera i saznajte kako trava govori bakinim glasom.
Ostajemo u užasu. Ne postoji finiji način da se to spomene. U Platonovoj pećini, u kojoj su naši životi senke na zidu, o čemu nam govore lopovi i nitkovi, postoji stvarno postojanje i da nikako ne ostajemo više i da možemo ostati još više za 5 godina.
I svi mi lutamo u tom mraku, izgubljeni, ljuti, očajni (ima, naravno, i onih kojima to odgovara) i miljama je čisto da pisac, dok piše o Srbiji danas, sklizne u užas. Bojan Ljubenović to sada više ne radi. Naprotiv, ide na oštar manir, okreće se (crnom) humoru i satiri, a krajnji rezultat je grupa uspomena u nastojanju da vas uzdrma poput neverovatnog horor filma, na primer. Stivena Kinga, međutim, tada više nećete osećati patos sa brigom i beznađem.
Tvorac divnog romana „Da je više, ne bi slike“ sada je čitaocima predstavio grupu uspomena „Ništa nije smešno“. To su satirična sećanja otprilike našeg redovnog postojanja, kroz koja se provlači zdrava doza humora i zabluda, zbog kojih istina deluje malo manje zahtevno i sumorno.
Od pravljenja planova za dete (i predigre koja se naziva pozivanjem tate i mame da podignu novac za opremu za bebe), preko školovanja, traženja zadataka, slikanja u agenciji, prodavnica, stilskih trendova, fitnes sistema, prevoza, aranžmana za sahranu i gubitak život na ovim našim nesrećnim Sjedinjenim Američkim Državama, Ljubenović piše otprilike sve ovo sa puno, puno humora.
Njegova sećanja su brza (kao što bi satirična sećanja i trebalo da budu), direktna, dinamična, sablasna, zabavna, a opet se ispostavi da ih proučavate grcajući kroz suze.
Skoro svako stanje stvari u kojem ste vi ili vaša porodica čim ste se locirali, locirali su svoj način na ovu knjigu i sada više nisu prevedeni u laži koje su nam servirane godinama, ali je tako iskreno i iskreno da to samo po sebi izgleda zapetljano i neverovatno. I upravo u tome leži Ljubenovićevo umeće. Da nosite golu činjenicu na način na koji deluje kao fikcija, a istovremeno već znate da to više nema milja. I ostati u apsurdnoj internacionali u kojoj, kako kaže prof. dr Ratka Božovića, „laži su promenile činjenicu kako su se snabdevale putem blefera društvene i političke egzistencije”.
Iako je to milja grupa sećanja, „Ništa nije smešno“ je zaista jednina o nama i našim životima, napisana pomoću sredstava divnog pripovedača i hvatanja brze forme. Zakikotaćete se i škrgutati zubima i po odustajanju od knjige možda ćete biti srećni što ste se družili u okviru agencije Bojana Ljubenovića. I osetićete više. A onda ćete se vratiti „poglavljima” koja su vas najviše dirnula. „Ništa nije smešno“ je odlična knjiga. Umesto knjiga za samopomoć, držite ga putem dušeka i otvarajte ga nasumično dok vam je iskreno teško. To sada više neće rešavati probleme, ali ćete se smejati kroz suze, a takav smeh je lek. Najtoplija preporuka.
Istorija Srba je veoma bogata i stoga, kao što dokazuje njegovo dosadašnje delo, inspiriše sve radoznale pisce, kao što je novinar i pisac Momčiro Petrović. U knjizi „Zanimljiva srpska istorija u 147. epizodi“ autor sagledava srpsku istoriju iz drugog ugla, ističući događaje i ličnosti kojima je često nedostajalo mesto u zvaničnim hronikama. A ovi događaji su govorili i o istoriji zemlje, koja je verovatno više od zvanične istorije i dokumentacije.
Momčiro Petrović je podsetio na istorijske događaje iz 19. i 20. veka sa do sada nepoznatim detaljima i zanimljivostima kratke i upečatljive priče. Pitanje se nametnulo samo po sebi. Zašto su neki podaci skriveni, ukrašeni ili manipulisani? Možda zato što oni više određuju srpsku istoriju i narodne identitete. U priči o 147, Momčilo Petrović sadrži mnoge ličnosti, od političara, prinčeva, pisaca, pesnika do onih nepoznatih široj javnosti, ali koliko njih ne zna zašto su se desile? I taj fenomen je naglašen. Ali Momčiro Petrović ne piše samo o srpskom narodu, već i o onima koji su posetili Srbiju i kasnije proneli njih i svoj narod, i gostoprimstvo koje su doživeli po svetu.
U 21 poglavlju od 7 priča, autor se bavi veoma zanimljivom istorijom Srba i pronalazi nit zajedničku svakom poglavlju. Neke od tema su: Srpski i beli svet, 7 poraza srpske vojske, 7 velikih ljubavi srpskih pisaca, 7 priča o spomenicima, 7 priča o gradovima, 7 priča slikara i vajara… Autor je izneo i zanimljive činjenice o nastanku turizma i potrošačkih društava kod Srba.
Srpska istorija predstavljena u ovoj knjizi postavlja mnoga pitanja, ali daje i odgovore na neka istorijska pitanja. Čitaoci će ispod korica ove knjige pronaći neistraženo blago, ali istovremeno i priliku da sagledaju mnoge događaje iz različitih uglova. Samo se nadam da ima još 147 priča iz nepoznate srpske istorije.
Uopšteno govoreći, nekoliko svedočanstava koja čine skup, postoji najmanje jedno čija bi identifikacija ili slike mogle, najmanje simbolično, da obuhvate i opisuju kompletnu seriju u jednom potezu. Promenio se u očekivanu priču čiji se identitet promenio u prenet na naslovnicu, ali ne bi trebalo da bude. U slučaju skupa „Bako, ne pitaj me ništa“ putem Mirjane Bobić Mojsilović, mogu se izdvojiti najmanje 3 svedočanstva koja bi svojim naslovima sumirala probleme i razloge, koji se jednom u dok ekstra i s vremena na vreme manje stvaraju vezu među samim svedočanstvima.
Prva pripovetka pod naslovom Miris Beograda je oblik stvaranja skupa, koji se može shvatiti kao privatna ispovest pisca ukratko, čak i kao što se u nesrećnim rečenicama svakom čitaocu može ponovo dijagnostikovati, kao u Beogradu, kao dosledna motiv okupljanja (a sada više ne samo blizina radnje), može se donekle dijagnostikovati – svaki grad.
Međutim, ako je Beograd najjednostavniji uzet kao konkretna blizina za maksimalna svedočanstva, onda bi skup mogao biti zaštićen unutar identifikacionog dragulja Beograda, jer je svaki muškarac ili žena, svaki događaj, svako čudo i sanjanje u stvarnosti neotkriveno. dragulj koji, pored različitih neotkrivenih, čini sam grad vrhunskim draguljem sam po sebi.
Kada se radi o likovima koji se pojavljuju i nestaju iz priče u priču, oni bi mogli biti lepo definisani putem identifikacije jednog muškarca i jedne žene – zbog činjenice da je spisateljica za svoje junake odabrala obične, neupadljive, često neimenovane ljude, koji mogu se otkriti u svakom kafiću, frizerskom salonu, radnji, šetalištu, na svakom ćošku metropolitanskih bulevara i sokaka, a pre ili kasnije u krevetu.
Pripovijest, čiji se identitet koristi zbog sveobuhvatnog poziva skupa, razlikuje se od ostalih prije svega, jer kao primarni muškarac ili žena ima smjelog književnog stvaraoca, a sada više ne bezimenu prolaznicu. putem sredstava iz redovne gradske gužve. Međutim, trnovitim putem 1 umetnika miljama je dokazano da je svako, pa i ugledni pisac, stigao ovde iz gomile neupadljivih ljudi, ali se za vidljivost borio na način koji je bio tek u to vreme.
Ako malo izvučete iz konteksta priče koju ste prvobitno naslovili, sam zov okupljanja simbolizuje sazrevanje i nezavisnost, što odlikuje gotovo sve junake priče, od kojih se neki vraćaju u sopstveni krug rođaka. i korene u slučaju da se previše zabace u međunarodnom svetu napravljenom za ljude koji treba da uče. , a sada više ne za ljude koji sve shvataju.
„Ovako je sve počelo“ – piše i na naslovnoj strani, pa se može protumačiti kao podsetnik da je to prva knjiga pisca, ali se dodatno može tumačiti kao načelo za pokušaj pronalaženja književnih predmeti na odgovarajućim lokacijama.
Prvi put objavljena 1997. godine, ova serija ima dodatnih 9 svedočanstava u novom izdanju, ali čak i da je od milja poznata, nema bitne razlike među autentičnim i na kraju unesenim svedočanstvima, zbog činjenice da je metropolitanska masa u kojoj je Mirjana Bobić Mojsilović locirala svoje heroje. sada više nije modifikovan ni nakon dolaska mobilnih telefona, ni nakon proširenja društvenih mreža. Zato bi se za svaku priču sa skupa moglo reći da je nastala u bilo kom trenutku tokom (barem) prethodnih dvadeset i pet godina, i da to sada više ne bi bilo održivo da pisac sada više nije zavirivao u skriveno lokacije na kojima sve jednostavno počinje i gde se ideja obično može locirati. priča, čak i za roman.
Vodeći čitaoce kroz Beograd, koji je za maksimalan element ostao neotkriven, iako je svima pred očima, Mirjana Bobić Mojsilović sada više nije pisala najjednostavniji približno Beograđani, a pisanje približno Beograđani, ona sada više nije pisala najjednostavniji približno Beograđani . Kako je nekoliko likova uvela u Beograd, tako je nekoliko odvela daleko od gužve i vreve, na mirnije lokacije gde mogu da sanjaju i uživaju u tihoj magiji.
Još jedna konzistentnost okupljanja – nered, koji sada više nije najjednostavniji većina neupadljivih prolaznika – uz pomoć onih koji se susreću svaki dan, međutim, dodatno na svoje sopstvene misli, da sada više nije bilo, moglo bi biti nema mogućnosti za maštu, ambiciju i san o vidljivosti unutar gomile.
Ljubenović je sjajan satiričar i beskrajno duhovit i pravi pisac, što se može videti iu osvojenim nagradama – “Radoje Domanović”, “Vladimir Bulatović Vib”, “Laza Kostić”, Dositejevo pero… Ovoga puta je iskoristio svoje vrhunska stručnost unutar romana. koji bez grešaka oslikava našu činjenicu i postojanje u Srbiji.
Ivan je srednji državljanin Srbije. Iritiran je korišćenjem džemova za posetioce sajta i radio voditelja jutarnjih paketa koje sluša u svom zajedničkom automobilu, na način na koji proces koji mrzi, ali može da plati svoje račune. Ima stambeni kredit, supružnika i dete. Odrastao je u doba političkih previranja i živi srednjim životom.
Ivanova supruga Milica, njegova vrhunska ljubav, zamenila je svoj proces kod velikog poslodavca i zakrpila rupe unutar sopstvenog finansijskog kruga rođaka uz pomoć očuvanja ličnih časova engleskog. Tipična Srbija dvadeset prvog veka.
Sva ta prilagođavanja dok se jednog jutra vraća kući zbog toga što je zaboravio svoju prezentaciju za slike i „in flagrante delicto“ otkopao svoju suprugu i studenta elektrotehnike.
Očajan – zadovoljan kao neki drugi rogonja što je pretvorio u pravog muža i muža, a ta obmana se predviđa od Nikole, Teodore a nikako od jedne Milice – Ivan donosi odluku da se ubije. Ali, kako živi u Srbiji, brzo shvata da postoji brz način od nepoštenog muža do heroja, nakon čega osoba koja mora da čuva svoj lični i sopstveni krug srodnika. Ivanovo osnovno oružje? Inteligencija vidljiva u rasprostranjenom iskustvu humora.
Ljubenović vešto plete priču i prenosi je iz misterije u komediju i donji deo leđa u dramu sve dok u jednom faktoru ne shvatiš koji si na pola puta kroz knjigu i da nije ništa zato što je to smatralo i što ne smeš da dozvoliš da se ukrsti. i treba da otkrijete šta se dogodilo u unutrašnjosti (iznenadićete se) – do đavola sa ručkom i dečijim sportom / engleski, peglanje (
Ljubenovićev roman je dinamična, crnohumorna mešavina žanrova koja se jednostavno može proučavati u jednom dahu, ironična fotografija najsavremenijeg srpskog društva koja vas tera da se cerećete i plačete. Da se pretvori u bolje, ne bi slike, jednostavno.
Stefanović, poput veštog i fascinantnog priručnika koji nepogrešivo oseća u kojoj će konstrukciji posetilac najduže živeti i šta će na njega najsnažnije udariti, vodi nas adekvatno i lako, sada više ne najjednostavnije, kroz prostor, ali dodatno kroz vreme. Priče o spomen obeležju zamršenom neznanom junaku na Avali, otprilike o Novom dvoru, otprilike o kućama industrijalaca, lekara, naučnika i umetnika, otprilike o vilama u kojima je, pretvarajući se u ritam glavnih antičkih događaja, neprestano živela prestonička elita, otprilike beogradski hoteli, prodavnice, biblioteke i različite kulturne ustanove, obično su sećanja na ljude koji su ih projektovali, finansirali njihovu izgradnju, a najviše na otprilike sve pojedince koji su u njima živeli. Na to ukazuje i poznata ideja Borislava Pekića da su domovi kao ljudi, koju pisac ispisuje kao moto na pragu svoje gradnje od reči. Iz svakog zaokruženog, ma koliko lucidno vezanog poglavlja Stefanovićeve knjige, postaće nam na početku jasno da su domovi u stvari fotografija i mogućnost u svojim vlasnicima.
kriva ogledala u kojima se definitivno vidi sujeta, ljubomora i uobraženost pojedinaca koji su ih podigli. Po svojim željama, birali su arhitekte i graditelje, koji su, naravno, bili gurnuti kroz nezasit izbor da kolekcionare, izbor za slavu, ili svaki u isto vreme. Vešto upućena sećanja na otprilike ogromne domove, uspeh arhitektonskih dostignuća i ljude kojih sada možda više nema, tako sakupljaju muškarca ili ženu u pozadini za drame uzbudljivih zapleta. U njima su, bez aplauza i aplauza, počinjale i završavale vrhunske ljubavi, stvarali su se bračni poligoni, smišljale intrige sa smrtonosnim ishodom i kovale zavere tragičnih raspleta.
Opsednut sam onim što se meni i nama čini važnim, pa neću da usporavam pored kovane ograde gde ruže gore. Retko gledam nagog anđela ispred zgrade koja prolazi svaki dan. Takođe, retko kada primetite da dugi inicijali još nisu okićeni ispred vinograda. Mnogo puta, službeno ili kolokvijalno, projurimo pored zgrade koja čuva spomenik na ime prethodnog vlasnika. Čak i ne pitaš ko je on zapravo. Dakle, svakog dana, svake godine, ne možemo da shvatimo da je pravi duh na mestu koje volimo. Jer, kako kaže Italo Kalvino, grad ne priča o prošlosti, ali je uključuje kao liniju na uglu ulice, roletne, ograde, gromobranske antene i jarbole. Ono što je uklesano na zgradama podignutim na ulicama i trgovima naše prestonice je knjiga najčitanijeg pisca Nenada Novaka Stefanovića „Beograd kroz ključeve 100 kuća”. Na veoma kontroverzan i upečatljiv način dokazan „Vodič kroz beogradsku ljubavnu priču”.
Ove slike su vitalna studija za one čitaoce koji uživaju u Beogradu kao svojoj metropoli, bez obzira odakle su ovde došli, za sve pojedince koji jednostavno nailaze na njegovu lepotu, pored mnogo manje ljupkih aspekata milionske metropole. , međutim, dodatno za sve pojedince koji -pi-es navigacija i google maps nepogrešivo se kreću njegovim bulevarima i udaljenim naseljima. Jer Stefanović je napisao potpuno interesantne, čitljive i podsticajne zapise o domovima koji su podizani, rušeni do poda ili prepravljani prema potrepštinama koje su, ispred estetike, preporučivali pristalice novijeg razmišljanja i neprekidnog društvenog života. promeniti. I postoji antičko pravilo koje se ponavlja u nedogled: svaki novi vladar želi da zbaci vladajućeg i podigne arenu od nule.
Napisan živahnim, iznenađujuće živopisnim jezikom i rečnikom, a u okviru arhitektonske mode smeštene u beogradskim kućama, Stefanović je potpuno jedinstven krajnji rezultat susreta i poznavanja prepoznatljivih kultura. Stefanovićevi tekstovi su prvenstveno u potpunosti zasnovani na pažljivo proučavanoj literaturi i godinama nepristrasnog novinarskog istraživanja. Ali njegov kredibilitet se oslanja na autorov potencijal da informiše priče, podmladi atmosferu, odvede nas u pravcu primarne ličnosti događaja i pokaže sličnosti među aktivnostima koje izgledaju kao mnogo ređe. povećati. Iz tog razloga, beogradska knjiga koja prolazi kroz ključeve stotinu kuća svakako je gomila ključeva koju će čitalac dobiti. Na nama je da odredimo koje od njih da primenimo i u koju prostoriju da uđemo. Ali možda postoji jedan aspekt sigurno.
Oni koji su ovu knjigu izabrali kao priručnik za onostrano srpsku prestonicu, izgrađenu na rekama unutar centra ulice koja spaja istok i zapad i jug i sever i sever, sada više neće gaziti Beograd identičnim putem.
Prethodna. Iako hitno, možemo da preduhitrimo i pogledamo kuće za koje do nedavno više nismo plaćali kamatu. Sa stranica ove knjige moći ćete da izaberete naše sudbine lutanja. Ili, preporučeno kroz nekoliko vrsta prijema, počinjemo sopstveno istraživanje. Tada je tajna postala unutrašnja vas i vrata počinju da se otvaraju jedan kroz jedan.
Mislim da posle “Zamaleka”, koji sam beskrajno voleo, daleko neće biti da će Tijago ponoviti magiju. Ipak, magija je tu i ovog puta; za mene, ono počinje evoluiralo autorovom odlučnošću u predgovoru, i ne prestaje zajedno sa njegovim beleškama o odustajanju – prosipa se i preliva sve vreme čak i dok razmišljam o razmatranju knjige. Izuzetno je kako dosta mi se jednostavno sviđa pisanje autora i način na koji mi ne može dosaditi zbog mnogih likova, jer je svaki suštinski i neuobičajen na svoj način. I nakon što sam na kraju spojio jorgan, pretpostavljam da ima bar stotinu većih stranica.
Moje koronarno srce je sada kompletno i apsolutno na lokaciji. Mali princ postoji, od krvi i mesa među tim redovima, njegov poziv je Gabrijel, i on je duša ove priče. Nesrećnim spletom okolnosti, bežeći od nacista, mali jevrejski krug rođaka se nekako razdvojio na francusko-španskoj granici, a Gabrijel se potpuno sam locirao na španskom tlu čak i dok su mu tata i mama ostali u Francuskoj. Rečeno mu je da svoju avanturu zadrži u Lisabonu, a zatim u hotelu Palacio Estoril, u kojem će gledati unapred prema mami i ocu. Gabi, najjednostavniji od 9 godina, dok stigne u gostionicu, ostaje unutar želje da tata i mama budu deo njega do prestanka borbe…
Portugal je 1940. godine, sve do prestanka borbe, ostao nepristrasan prema pametnim propisima tadašnjeg (diktatorskog) režima, pa je luksuzna gostionica Estoril, u svakom slučaju pozicionirana na okeanskoj rivijeri, postala mesto okupljanja progonjenih. ljudi iz cele Evrope. Svi su postali više nego dobrodošli, sve dok su mogli da plate vrhunske prevoze i gostoprimstvo. Bilo je diplomata, pisaca, špijuna, svrgnutih kraljeva, nacista, izuzetnih ljudi iz celog sveta. Vreme provedeno u Estorilu moglo bi im dodatno naneti štetu od borbe i fantazmu nekadašnjeg postojanja, međutim sav njihov um mogao bi da bude usmeren na borbu i ono što su ostavili od svojih domovina. Naši pisci Dučić i Crnjanski su se dodatno sreli u poznatoj gostionici, posmatranoj uz pomoć Duška Popova, za čiji se muškarac ili žena pretpostavlja da su stvorili čoveka ili ženu tajnog agenta Džejmsa Bonda iz pera Jana Fleminga, koji je upoznao Duška u Eštorilu. Duškov način postojanja i maniri sektorskog plejboja, kockara i probisveta prikrivali su da je postao jedan od kvalitetnih kontraobaveštajnih funkcionera tog vremena.
Vojvoda i vojvotkinja od Vindzora, bivši kralj Rumunije Kerol i njegova ljubavnica, Aleksandar Aljehin, šahovski velemajstor i svetski šampion, poznati imućni Bajlonijevi sopstveni krug rođaka iz Beograda i mnogi drugi tu su dodatno sklonili.
Da se vratimo Gabrijelu, ljupkoj Gabi, koju zovu po anđelu, a to nije uvek preokret sudbine jer – nema nikakvih slučajnosti. Taj mali dečak u hasidskom kostimu, crnim čakšijama i produženim crnim kaftanom, crnog šešira širokog oboda sa pramenovima plave kose koji su mu virili ispod odeće i nesrećnog izgleda, delovao je stariji i relativno star, a ujedno i usamljeniji od asteroid u svemiru. Svojom prirodom, pamćenjem, ali dodatno dobrotom duše, osvojiće srca mnogih gostiju, ali dodatno zaposlenih u motelu, počev od pripreme večere Lurda, golmana, vozača, sve do kralja Karola, tajne agent Duško i šampion u šahu Aljehin. Najviše dirljivo prijateljstvo rađa se među Gabi i Tonijem, istrošenim i tužnim pilotom koji je redovno boravio u Estorilu, u pauzama između svojih obaveza i odgovornosti kao vojnog pilota. Njihovi razgovori su kvalitetni i poučni, a kroz njihovu prepisku brzo prepoznajemo da Tonio, ispitajte čuda, nije ništa manji od Antoana de Sent Egziperija i da je “Mali princ” nastao unutar fotografije Gabrijela. .
Tonio, prijatelju, kako si?
Hvala vam puno za knjigu. Proučavam ga dva puta, a nekoliko komponenti više nego jednom. Ono što sam najviše voleo je to što su na jednoj maloj planeti veliki broj zalazaka sunca i slike dečaka sa slonom u stomaku. Najmanje mi se dopao kraj. Moglo bi biti mnogo lepše da se princ spusti na svoju planetu i da ima majku i tatu, a sada više ne bi bio sam. Evo. Tražili ste iskreno mišljenje, nemojte se sada vređati.
Nemojte izostaviti ovaj izvanredno sjajno napisan roman, mogli biste biti u nedostatku gomila uspomena koje se stapaju pravo u zaokruženu vruću priču. Ovo nije uvek borbeni roman, iako tako piše na naslovnoj strani, to je jedinstveni otprilike ljudi koji su se u njemu locirali i sada više nemaju potrebu, otprilike ljudi koji su locirali način da pomognu obolelima od svojih ličnih načinu, pored otprilike ljudi koji su sve vreme ostali zbog bitke bez mogućnosti da se ikada vrate u domovinu. Obožavaoci Crnjanskog mogli bi biti zadovoljni da otprilike prouče život ovog pisca u Eštorilu, da sagledaju neizvesnost i nostalgiju koju je osećao još dok je pisao „Lament nad Beogradom“. Pisac nam je stvorio priču i odveo nas u pravcu internacionale koja ne postoji, korišćenjem drevnih statistika i informacija iz brojnih izvora (često iz podataka hotela Estoril koji i danas postoji, i mnoštva različitih pisama, prepiska, itd.), međutim, dodatno je izuzetan kreativnošću i srčanim srcem koje stalno bolje vidi suštinu. (Ne izostavljam ni njegove objave na Fejsbuku.)
„Estoril“ se u Portugalu isporučuje kao udžbenik na fakultetima već dugi niz godina, pa evo još nekog razloga za zadovoljstvo našeg pisca.
Pravi superheroj je stvarnost i mašta koji je spreman da svoje ideje, veštine i sve ljudske sposobnosti posveti dobroti i budućnosti čovečanstva, uprkos nerazumevanju okoline i svih prepreka. Ja nisam ljudsko biće. Vreme nam po pravilu govori koliko su ti velikani pripadali u budućnosti, koliko su nam dužni, a koliko mi grešimo o njih. povećati. Neverovatno je da smo mi kao narod iznedrili mnogo takvih heroja, a žalosno je da su skoro zaboravljeni. Jedan od ovih heroja je profesor. Kao što su Blanko Lalovi i Ivozin Petrovi opljačkali zaborav u knjizi „Ratnik sunca“.
Bio sam fasciniran njegovim idejama i inovacijama kao neko ko radi na primeni tehničkih rešenja i razvoju digitalnog doba u pravcu ispravljanja grešaka iz prošlosti, posebno onih koje se odnose na očuvanje čovekove okoline i zdravlja. polje riže. Uveden u svoju plodnu karijeru. profesor Lalovi. Nuklearne fizičare priznaju krugovi stručnjaka širom sveta, ali je to potrebno Blanku Laloviću, čoveku koji je svoj profesionalni vek proveo u Institutu „Vinča“ i dao značajan doprinos ovoj oblasti u bivšoj Jugoslaviji. Bio je jedan od prvih koji je prepoznao seks. Za promene u obnovljivim izvorima energije.
Sve se to dešava kada je izgradnja nuklearnih elektrana glavni napor, uz podršku određenih naučnih i vladinih krugova. Stoga je najzanimljiviji deo ove knjige komunikacija i stručne rasprave koje su početkom osamdesetih vodili najistaknutiji predstavnici dva suprotstavljena tabora, profesor Pearl i profesor Lalović iz Zagreba, koji su se zalagali za nuklearnu energiju. je uključen. Pristalice solarne energije. Prema podacima koje je autor izneo u prethodnom odeljku, koji je bio u pravu, više od 44,35 milijardi dolara je u budžetu SAD za 2022. posvećeno istraživanju alternativnih izvora energije, sa ulaganjem u nuklearnu tehnologiju nešto ispod toga. Može se dokazati. Izdvojeno je 2 mlrd.
Knjiga prepliće se na uzbudljiv način dokumentarnih pasusa podržanih uz pomoć snimaka i transkripata dokumenata, sa romantizovanim skicama iz života naučnika, profesora i inovatora, najčešće kroz njegova prijateljstva i dijaloge sa prijateljima i studentima. Upravo posvećenost veštom mlađem čoveku i njihova posvećenost njemu maksimalno jednostavno oslikava ličnost profesora Lalovića. Iako je imao primetno brzu nastavnu profesiju, predavao je na nekoliko univerziteta u našoj zemlji i unutar sveta, i pretvorio se u stalno sposobnog da prenese svoje informacije u pravcu čistih i plastičnih opisa. To se jasno vidi iz članaka i intervjua u časopisima i sugeriše koje su namenjene popularizaciji nauke, pri čemu je on stalno bio rado viđen gost. Da njegova profesija i životni stil sada više nisu prerano okončani, on bi u stvarnosti mogao ostati upamćen kao jedan od maksimalno presudnih promotera kliničkog i tehnološkog razvoja, prava zvezda, baš kao i nama najbliža, u kojoj je postao bez kraj zagledan i čiju se snagu zalagao.
“Čovek sada više ne bi trebalo da se lišava blagodati tehnologije. Može da postigne pomirenje sa prirodom uz pomoć potpunog korišćenja njenog znanja i prilagođavanja njenim zakonima. “Sa kliničkim informacijama, arena želi filozofima danas više nego ikada , ljudi koji bi mogli da naprave pozitivnu fotografiju arene“, rekao je profesor Branko Lalović u intervjuu definisanom u knjizi „Ratnik sunca“ uz pomoć Živojina Petrovića. Više od 40 godina kasnije, te fraze su primenljivije nego ikad.
Nadamo se da ste zadovoljni. Knjige koje smo odabrali su:
tako da za svakoga po nešto. Do sledećeg čitanja…
Ako vam se dopadaju članci poput ovog, i zainteresovani ste da dobijate besplatna obaveštenja kada objavimo nešto novo, unesite svoju e-mail adresu ispod i ne propustite ni jednu novost iz sveta književnosti.