Da li je Adornova negativna dijalektika dijalektika oslobađanja? by Peter Strasser
Jedan čovjek koji je snagom što pobuđuje divljenje preživio i Auschwitz i druge logore, reče, s jakim osjećanjem, protiv Becketta: da je bio u Auschwitzu pisao bi drugačije, naime pozitivnije, s onom rovovskom religijom preživjelih. Taj je čovjek u pravu, no ne na način na koji to želi: i Beckett i svatko tko bio još zadržao neku vlast nad sobom , bio bi tamo slomljen i vjerojatno prisiljen na to da širi onakvu rovovsku religiju, kakvu taj preživjeli izražava riječima kako želi ohrabriti ljude: kao da je to stvar kakve duhovne tvorevine…
ČEMU JOŠ KRITIKA – Predrag Krstić
Apstrakt: Ovaj članak pokušava da označi one dileme, demontaže i prekompozicije filozofije, koje su primetne u njenom samorazumevanju u poslednjih nekoliko decenija. Kao odgovor na kardinalno postavljeno pitanje svoje vlastite dalje održivosti i opravdanosti, izdvajaju se tri njena različita i konkurentska lika – koje sugerišu i reprezentuju Adorno, Habermas i Rorti – pod kojima ona veruje da bi dalje mogla nastupati. Posebna se pažnja posvećuje u tom kontekstu pojmu kritike. Detektuje se da je problem preživljavanja i legitimacije kritike u modernoj filozofiji isprva identifikovan sa pitanjem opstanka same filozofije. Filozofija koja se našla u defanzivi, a da još uvek nije izgubila sve iluzije o svojoj misiji, čini se da je u svojoj kritičkoj funkciji, tradicionalno shvaćenoj kao neprekidna i bespoštedna potraga za istinom, videla poslednju odstupnicu i sigurno pribežište. Sa političkim situiranjem, depatetizacijom, pa čak i abdikacijom te prosvetiteljske figure, izgleda međutim da se filozofskoj teoriji – doduše, u manjoj ili većoj meri preobraženoj – i dalje otvara prostor autonomnog kritičkog delovanja, koji ne bi bio lišen i neposrednih društvenih konsekvenci.
Adornovo pismo Horkhajmeru
Maksu Horkhajmeru, za njegov sedamdeseti rođendan, 14. februar 1965. Maks,… Tokom prijateljstva dugog preko četrdeset godina, naši životi postali su toliko isprepletani, da bi svaki pokušaj da kažemo nešto jedan o drugom, izvan tog odnosa, poricao ono što zaista treba izraziti, naime, naš zajednički život. Njega ništa nije moglo podriti, nikakvi psihološki razlozi, sukobljena stremljenja ili razlike u sklonostima. Od tebe sam naučio šta znači solidarnost, ideja koja je iz politike procurila u privatni život i zato sada poveravam svoju zahvalnost tvojoj razboritoj prirodi, da u njoj pronađe sigurno utočište. Ono što je ideju solidarnosti činilo tako snažnom za nas, odavno je iščezlo iz politike, kao i mogućnost spontanosti. U tebi, sećanje na nju nastavlja da živi. Mi smo krajnje slobodni, ti i ja, od iluzije da bi privatna osoba mogla u izolaciji postići ono u čemu nije uspela u javnosti, posebno u epohi rešenoj da likvidira privatnu sferu. Ali ako je privatno, tvrdoglavo ušančeno u posebnom, zaslužilo takvu sudbinu, još uvek se možemo nadati da ono, dok nestaje, može steći pravo na ispunjenje. Zaostalo za silovitim napredovanjem istorije, ono u svojoj nemoći ipak otelovljuje otpor prema tom kretanju, prema svemoćnoj sili postojećih okolnosti. To je ono što je naše prijateljstvo značilo od samog početka, a da toga nismo bili svesni. To je razlog zašto ne mogu jasno razdvojiti naš objektivni rad i naše privatne živote.