Iz knjige:
Nahrupili su iz vagona na peron stanice, vrzmajući se naokolo, protežući se i paleći cigarete. Bližilo se deset sati navečer i zašlo je sunce odavno zašlo, i dalje je bilo vlažno i vruće. Daske perona bile su prekrivene močvarnim blatom, osušenim i izgaženim do prašine, a s onu stranu svjetala Arlen je vidio obrise paprati koja je mlohavo stajala u tami, netaknute povjetarcem. Floridska zabit. Nije poznavao grad i nije ga bilo briga; neovisno o imenu, ovo će biti njegova posljednja stanica na ovom vlaku. Nije vidio toliko prikaza smrti odjedanput još od rata. Možda napuštanje vlaka neće biti dovoljno. Možda je zrakom lebdio nekakav virus, pošast koja se nevidljiva juriša s čovjeka na čovjeka kao gripa 1918., koseći žrtve brže od same smrti.
„Što nije u redu?“ pitao je Paul Brickhill, slijedeći Arlena dok se on odmicao od gomile muškaraca i izvlačio pljosku iz džepa. Odavde je prizor bio dovošjno strašan da se Arlenu ruke počnu tresti – muškarci su ulazili i izlazili iz sjena dok su se kretali kroz vagone i do perona stanice, mijenjajući se iz mesa u kost i natrag u hipu, a sve zajedno bilo je slika koja izaziva vrtoglavicu zbog koje je poželio sjesti, zatvoriti oči te dugo i polako ispijati viski. „Nešto će poći po zlu“, rekao je.
