Kao profesor književnosti u početku mu je pomagala oko prekucavanja tekstova i recenzije, a onda se odlučila da napusti profesorski posao i sasvim se posveti radu sa Robertom, od čijih se izdanja uvek tražila knjiga više. Robert je Noru prihvatio kao sopstveno dete. Uvek je pričao da je želeo da ima ćerku. Da mu je žao što mu je pokojna supruga nije podarila, Bog mu se smilovao i našao je Helen koja mu je dovela Noru.
Setila se majčine smrti i podrške koju joj je pružio u danima posle. Zanemarivao je svoju bol samo da bi nju trgnuo iz depresije u kojoj je bila. Sada, nema ni njega. Bila je ljuta što je otišao tako iznenada i nije joj dao vremena da se privikne na činjenicu da će ga izgubiti, a sa druge strane srećna, što nije morala da prolazi kroz grozne dane neke teške bolesti, kao sa majkom.