“Na samom isteku moga četverogodišnjeg ugovora, kad sam imao trideset i devet godina, Lewis, direktor Voguea, dao je u moje provjerene fotografske ruke drugi četverogodišnji ekskluzivni ugovor. Na treći dan izlaska nove naslovnice; za koju je obasut pohvalama, kao da ju je on sam snimio. I sam se divi toj novoj ljepotici, koju je Maggie, glavna urednica, s pravom nazvala, uvjeren je, novom modnom ikonom. Lagano pogledom klizim po ugovoru. I, ugledam broj četiri – četiri milijuna dolara! Dah mi zastane! Vrhunac moje profesionalne cijene! U ovom trenutku sve zaboravim! Baš sve – i sebe – potpuno!
Lewis me opsjeo ponuđenom brojkom! Zabljesnuo me bljeskom svog kraljevstva! Preponosan je što slavnog fotografa – i nadasve umišljenog – konačno vidi ovako poniznog; premda ja nisam ponizan pred njim, nego pred brojkom koju je stavio u moje ruke. Zapanjen sam koliko vrijedim! Divim se samom sebi! Puštam oduševljenje da u meni kipti i da se iz mene izlijeva po Lewisovu uredu. Smijem se kao lud! Sve jače i jače. Mislim da su i zidovi potreseni gromoglasnim smijehom. I Lewis se tako počne smijati. Njegovo zacrvenjeno lice puca od smijeha.
Nismo nikad ovako bili sretni. Nakon dugog smijeha Lewis ustane sa stolice moćnoga direktora Voguea, u jednom potezu skine svoju unikatnu kravatu i pozove me da sjednemo u fotelje za gostinjski stol, dajući mi do znanja da smo sada ponovo samo prijatelji.
–O, Lewis, hvala ti! – kažem oduševljen i zahvalan. -Osjećam da si me doslovno u zvijezde digao.
– Jacobe, sve si to zaslužio! – uzvrati Lewis. – Znaš; Vo-gue te mora sačuvati samo za sebe, ako želi sačuvati svoju svježinu ljepote, bez koje jednostavno ne može. Ljepota tvojih slika je neodoljiva! Maggie s pravom tvrdi da si mag modne slike! Pa, zar je onda čudo što te toliko plaćam? Sve si to zaslužio! Ti stvaraš čarobnu ljepotu i udahnjuješ je Vogueu! Jacobe, reci mi što bi Vogue bio bez ljepote tvojih slika?!
