Sven je čudnim, mekim i sanjarskim pogledom, promatrao svoju pratilju. Bio je neizmjerno sretan što se ona nalazila kraj njega, i što je mogao slušati njezin meki glas i osjećati njezinu blizinu. Ponekad bi se u njemu rodila žarka želja da joj kaže što osjeća. Ali čim bi ga njezine oči pogledale onako nevino, on bi potisnuo svoju želju. Ni za što na svijetu ne bi je htio prestrašiti svojim žarkim izjavama ljubavi. Strah od toga da bi ga ona mogla odbiti, pa bi on tada morao napustiti sretan život s njom i njezinim ocem, tjerao ga je na još veću opreznost i suzdržijivost.
