Televizijski adaptovan roman “Zbogom mojih petnaest godina” napisan je pod pseudonimom Klod Kampanj.
Roman je napisan od strane supružnika Brižit Debrije i Žan Luj Debrije. Roman je doživeo veliku svetsku slavu i naklonost velikih izdavačkih kuća.
Priča kreće od devojke Fani, ona je u potrazi za mladićem Janom zajedno sa svojim dedom i bratom Gijomom. Jan je dečak koji se obreo u toku Drugog Svetskog rata u Francuskoj. Priča ima veoma zanimljiv doživljaj odrastanja, izbeglištva i portage za porodicom koju je izgubio.
Zaviri u PDF Knjigu “Zbogom Mojih Petnaest Godina”
Poštarina (Besplatna isporuka, porudžbina preko 3000din): Srbija 180din Crna Gora, Bosna i Hercegovina (8,5 EUR), inostranstvo DHL (7,5 EUR) | Realizacija kupovine podržana od strane partner kompanije Korisna Knjiga d.o.o
Na drugom čitanju, napuhani balon naduvenog čitaoca se oslobodio pritiska, ostavljajući ga umnogome zadovoljnijim. Olakšanijim svakako. Određene zamerke izrečene dole i dalje stoje; doduše i one u ublaženijoj varijanti. Ne hajući tokom čitanja za saspens, potisnuvši ga u drugi plan kako i treba, za čitaoca se otvara jedno značajnije polje osećanja [pominjani understatement – pogledati koji pasus niže] i njihove unekoliko zrelije artikulacije. A eto u vapaju za totalnim čitanjem (namesto onog u galopu), (t)ko zna (t)kako ću sebi uskočiti u usta na treći pogled, avaj.
[Prvo čitanje] Još jedan probni luftbalon:
Bledunjasto fakturisana potraga za porodičnim zaleđem (ratne siročadi/usvojenika), baš zato što se, ukoliko, recimo, izostaje spoznajna oštrina, olako može spotaći o onu ma-jeste-li-ma-nije-li melodramatiku. A mi uglavnom znamo da jeste, samo fali unekoliko izoštrenija slika. Bledunjasto, jer izostaje saspens, saspens i saspens koji bi trebalo da ishodi iz promućurno posloženog kompoziciono-narativnog pasijansa (maltene većina unutrašnjih poglavlja šeprtlja u tom smislu), odnosno brižljivijeg prosejavanja informacija i nagoveštaja. Zato se nasrtaji dosadnjikavosti proizašli iz repeticije/ predvidljivosti često zamazuju triler efektima i epizodama koji ponekad i nisu baš nužni za magistralu zapleta. (Uh, a sva ona prisluškivanja i to da će omladina, distancirano nadzirana, u svojoj dobrohotnosti pronaći najkraći i najbolji put, maltene poput vode… neće baš biti, ali hajde de…)
Istini za volju, kampanjski zakriven autorski duo značajno se izvuče za sva ona razvlačenja i pripovedna raskvašenja u detektivskoj razini priče negde u završnim glavama, iznoseći duplo dno saznanja: zašivanje nekih rana nužno odšiva druge, i to kako na sebi, tako i na drugome; što, međutim, opet uzrokuje još jednom rànom unutar fabule. Onom čiji nedostatak osećamo sve vreme unutar ovog – kako mi se čini, ali ću ipak pred neposredniju pripremu pomnije proveriti ima li sugestivnog (understatement) nadomešćenja – pomalo uzdržano-čednog, možda i naivno-anahronog narativa. Polit-korektnijeg svakako. (S obzirom na današnju pornografsku rukavicu svima nam bačenu u lice, recimo da bi se i emotivno-seksualno sazrevanje i te kako moralo razmatrati u lektirnom odabiru. Na koji način i da li je to uopšte izvodljivo u datom kontekstu trenutno je daleko izvan opsega…)
“Zbogom mojih petnaest godina” u doticaju sa ostalom bratijom iz osmorazrednog štiva – gledam, eto, u Andrićevu “Decu” ili u Albaharijev “Mamac” koji je, uzgred budi rečeno, daleko od primerenosti/prilagođenosti uzrastu – ili u doticaju sa nekim od kino-srodnika sa temom ratne siročadi – gledam, recimo, u francuski remek “Jeux interdits” (1952), zašto ne i u “Male vojnike” (1967) Bate Čengića uprkos određenim pomanjkanjima – deluje posebice uzbogojavajuće. Uzbogojavajuće, jer, ako se nastavnik, čitajući snebiva, cokće i ne zabavlja – zabavno, šta god ko o tome mislio, izuzetno je relevantan aspekt za lektirno – kako isto to (samo malo drugačije) ne očekivati i od učenika.