Moj depresivni, fatalistički stav promijenio se u jednom transformacijskom trenutku ujesen 1985. Dao sam ostavku na svoje stalno mjesto profesora na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Wisconsin u i poče o poučavati na inozemnom Medicinskom fakultetu na Karibima . Buduć i da je fakultet bio toliko udaljen od akademskog mainstreama, poče o sam razmišljati izvan rigidnih granica vjerovanja koja prevladavaju u konvencionalnoj akademskoj zajednici. Daleko od ti h kul a od bjelokosti, izoliran na smaragdnom otoku u tamnom plavetnilu Karipskog mora, doživio sam znanstveno otkrivenje koje je skršilo moja vjerovanja o prirodi života.
Trenutak koji mi je promijenio život dogodio se kada sam čitao studiju o mehanizmima kojima stanice upravljaju svojom fiziologijom i ponašanjem. Iznenada sam shvatio da životom stanice upravljaju njezin fizički i energetski okoliš, a ne geni. Gen i su samo molekularni nacrti koji se koriste pri izgradnji stanica, tklva i organa. Okoliš služi kao »građevinar« koji čita te genetske nacrte i radi prema njima, te koji je u konačnic i odgovoran za prirodu staničnog života. Mehanizme života ne pokreć u stanični
geni nego »svjesnost« svake pojedine stanice o njezinom okolišu.
Kao stanični biolog znao sam da ti moji uvid i imaju snažne reperkusije kako na moj vlastiti tako i na živote svih živih bića. Bio sam dokraja svjestan činjenice da je svaki čovjek sastavljen od približn o pedeset tisuća milijardi stanica. Posvetio sam svoj stručni život poboljšavanju razumijevanja pojedinačnih stanica jer sam znao, kao što znam i sada, da će uz bolje razumijevanje pojedinačne stanice doć i i bolje razumijevanje zajednice stanica od koje se sastoji svako ljudsko tijelo. Znao sam da ukoliko pojedinačnim stanicama upravlja njihova svjesnost okoliša isto vrijedi i za ljudska bića koja se sastoje od tisuć a milijardi stanica.
Jednako kao kod pojedinačne stanice, karakter naših života ne određuju naši geni, nego naši odgovori na signale iz okoliša koji pokreću život.
