U osamnaest godina života u onoj kući, tek sam u nekoliko navrata zašao u Hasanov dom. Kad bi sunce zapalo iza brda te bi naša igra za taj dan završila, Hasan i ja bismo se razišli. Ja bih pokraj grmova ruža otišao u Babinu palaču, a Hasan u blatnjaru u kojoj je rođen, gdje je proveo cijeli život. Sjećam se oskudnosti, čistoće, slabe osvijetljenosti dvjema petrolejkama. Na svakoj strani sobe bio je madrac, između njih istrošen heratski sag rascvalih resica, tronožac i drveni stol u kutu gdje je Hasan crtao.
Na zidovima nije bilo ničega osim tapiserije s ušivenim kuglicama koje su oblikovale riječi Allahu-akbar. Baba gaje kupio Aliju najednom putovanju u Mašad. U toj ga je kućici njegova majka Sanaubar rodila jednoga hladnog zimskog jutra 1964. godine. Dok je moja majka pri porodu nasmrt iskrvarila, Hasan je bez svoje ostao ni tjedan dana nakon svojeg rođenja. Ostao je bez nje na način koji mnogi Afganci smatraju gorom sudbinom od smrti — pobjegla je s družinom putujućih pjevača i plesača.
Hasan svoju majku nije nikad spominjao, kao da nije ni postojala. Uvijek sam se pitao sanja lije, sanja li kako izgleda i gdje je. Pitao sam se čezne li za tim da je susretne. Pati li za njom kao što ja patim za majkom koju nisam upoznao? Jednog smo dana išli od očeve kuće prema kinu Zanaib da pogledamo novi iranski film, krećući se prečacem kroz vojarnu pored srednje škole Istiklal. Baba nam je branio da idemo tim prečacem, ali on je bio s Rahim Kanom u Pakistanu. Preskočili smo ogradu koja je opasivala vojarnu, preskočili smo potočić i izbili na otvoreno polje gdje su stari napušteni tenkovi skupljali prašinu.
