– Čitaš mi misli, draga moja! – Dina je napravila molećiv izraz lica.
– Da li bi htela da mi doneseš jednu finu, slatku kaficu? Molim te.
– Ne smem da te odbijem – Temi je zabrinuto posmatrala umorno lice svoje koleginice, ali i bliske prijateljice.
– Izgledaš kao da bi umrla bez očekivane doze kofeina.
– Ali i bez doze proteina! Da li u frižideru imaš neki sendvič za mene?
– Sa puterom i šunkom?
– Ti si moj spasilac! – Dina ju je zahvalno pogledala.
– Šta bih ja radila bez tebe?
– Pa, ono što ja znam je da bi te svi ostali, sem mene, pustili da umreš od gladi, žeđi, ili umora, svejedno! – poručila joj je Temi, povlačeći se sa vrata.
Dina je tiho uzdahnula. I ona sama je bila svesna toga da je malo ko u firmi brinuo o njoj i njenim potrebama, ali nije gubila nadu da bi nešto moglo da se promeni. Kao pravnik, verovala je u pravdu, u njenu moć, njene puteve. U to da, pre ili kasnije, pokaže svoje lice, ono, pred kojim svi obaraju oči. Pred kojim se ispravljaju laži i pred kojim stvari dolaze na svoje mesto. Odmotala je celofan sa sendviča kojeg joj je Temi donela i gladno ga zagrizla. Zatvorila je oči, zabacila glavu i ispustila uzdah zadovoljstva.