Nije željela da čita dalje. Da nekom drugom duguje toliku sumu novca odmah bi pročitala sve do kraja i saznala kolika je kamata na taj dug. Sada je izgubila svaku nadu da će uspjeti da spasi ranč.
Zašto je to morao da bude Džon Rafeti, a ne neka banka, pitala se u šoku. Doduše, rezultat bi bio isti, ali bi bar bila pošteđena poniženja. I sama pomisao da će se suočiti s njim je užasavala. Zašto je to morao da bude on, po ko zna koji put se pitala.
Primorala je sebe da uzme dokument i da ga pročita do kraja. Ruke su joj drhtale dok je čitala detalje financijskog sporazuma. Džon Rafeti je dao Luku Kabotu dug od sto hiljada dolara sa kamatom koja je bila dva procenta niža nego što je u banci. Dug je trebalo da bude vraćen prije četiri mjeseca.
Sada je osjetila očaj. Znala je da dug nije vraćen, jer je poslije očeve smrti najprije morala da isplati dugove u vezi sa očevim knjigama i bila je primorana da proda gotovo sve osim ovog ranča, koji je bio očev san i njegovo najdraže mjesto.
Prije deset godina kada su se doselili na Floridu, Sintija je mrzila ovo mjesto. Ali to je bilo prije deset godina, a za to vrijeme se ona promijenila, vremena su se promijenila, ljudi su se promijenili. Za nju ovaj ranč nije predstavljao ni neko posebno mjesto, niti je bio njen san.
Jednostavno to je bilo sve što joj je ostalo.
****
Sjetila se kada je prvi put ugledala Džona Rafetija. On je bio u posjetu njenom ocu, a ona ga je ugledala tek kada je odlazio. Dok se pozdravljao sa njezinim ocem, ona je stajala na terasi i uzbuđeno gledala u njega. Stajao je pored konja i razgovarao s njezinim ocem. Bio je visok i snažan. Po pričama koje je čula, znala je da mu se muškarci dive, a da žene uzbuđeno šapuću o njemu. Pričalo se da je svako veče izlazio s drugom ženom, a smatralo se da su sve one spavale s njim. U to vrijeme, Sintija nije ni jednom pomislila da su te priče preuveličane. I sada je to isto mislila.
