A ipak nije mogla drugačije. Nije mogla dulje živjeti životom laži jer bi inače još dublje utonula u krivnju i sramotu. A barem sramotu nije smjela unijeti u kuću Rudolfa Strassera. Toliko mu je bila dužna.
Htjela je otići poštena, jer mu nije dulje mogla biti vjerna. Dok se tako borila sama sa sobom, tiho su se otvorila vrata dječje sobe i Rudolf Strasser je ušao. Bio je mnogo stariji od svoje žene, vjerojatno barem dvostruko. Kosa mu je već posijedila na sljepoočicama, ali još je uvijek bio zgodan čovjek. Sretnim je pogledom obuhvatio majku i dijete. Tiho je pristupio krevetu male Dagmar i zastao kraj svoje žene. Leonora se prisilila umiriti, pa joj je čak uspjelo nasmiješiti se. Naučila je kroz sve te godine, otkada je bila Rudolfova žena, skrivati pred njim svoje osjećaje.
