“Bila je prekrasna, plavokosa, vitka, i odisala elegancijom više-generacijske pripadnosti visokom društvu. S užitkom, a ne kritikom, odmjerila se u zrcalu toaletnog stolića. U trideset osmoj još uvijek je imala moć obarati muškarce s nogu. Sitnu i savršeno izmanikiranu ruku prekrivenu prstenjem spustila je na struk pri čemu joj se rastvorio tanki, svileno-čipkasti kućni ogrtač, a opako crn čipkasti korzet razotkrio čari: grudi, koje nisu bile ni prevelike ni premalene, nezamjetan struk i uske bokove. Nasmiješila se. Možda bi se ipak trebala odjenuti – požuri li, stići će netom prije Rogera. Ali neće otići u kupovinu.
– Čekaš me? – dobacio je grub, muški glas.
Odmah ga je prepoznala i problijedjela prije nego je stigao dovršiti rečenicu; prije nego je sama stigla podići glavu i presresti mu pogled u zrcalu. Prigušila je usklik. Shoz se nasmijao.
Ostala je hipnotizirana, a srce joj je toliko strahovito tuklo da se još više uplašila. Iako svjesna da se grčevito drži ruba toaletnog stolića, nije se bila u stanju pomaknuti. Osmijeh mu je bio zlokoban.
Nije mogla povjerovati svojim očima. Posljednji ga je puta vidjela gotovo godinu dana ranije. Ali bio je to doista on! Ostala je užasnuta. Kako lije samo dospio tu? I kojim povodom?”
