Vojvoda je svoj nadimak “Brzi” stekao u trenutku svog rodjenja. Njegov je otac upravo promatrao kako njegov konj “Brzi” prvi prolazi kroz cilj na trkama u Epsomu. Uto mu poče prilaziti njegov upravitelj imanja, gurajuüi se kroz mnoštvo. Na trenutak mu bijaše teško obratiti na sebe pozornost svoga gospodina, jer je ovaj bio okružen čestitarima.
– Oprostite, vaša milosti!
– Što se dogodilo, Hunteru?
– Vaša je žena upravo rodila sina!
– Sina? – Vojvodin glas privuþe pozornost ljudi oko njega. – Sin! Napokon! Vojvodini su prijatelji znali da on, nakon što su mu se rodile četiri kćeri, želi sina više od bilo čega drugoga na svijetu.
– Sin, i to tri tjedna prerano! – radovao se vojvoda. – ýini se da i on namjerava biti Brzi, poput mog konja koji je upravo pobijedio.
Od tog trenutka Markiza od Darlestona nisu zvali drugačije nego Brzi. Nakon što je napustio sveučilište u Etonu, bijaše vrlo malo žena koje su se mogle oduprijeti njegovom privlaþnom smiješku i prelijepom licu.
Bijaše opravdano tvrditi da je bio neodoljiv. Nije se radilo samo o njegovom dobrom izgledu, društvenom položaju i bogatstvu njegove obitelji, veü on bijaše toliko privlačan i stoga što je smatrao život silno uzbudljivom, zabavnom pustolovinom.
****
Nastade tišina, a vojvoda poče razmišljati o onome što je upravo rekla. Oduvijek je vjerovao da mu je sve što želi na dohvatu ruke. Duboko u sebi bio je posve siguran da e se uvijek smatrati pobjednikom.Čak mu je i sada bilo nemoguće povjerovati da postoji neka čudna vrst ljubavi koja ga je sve dosad izbjegavala. Sjeti se žena s kojima je bio povezan, ako je to bila prava riječ. Pomisli na zadovoljstvo koje su mu pružile i koje je on pružio njima. Uzbudjenje, zajedno proživljeno, bijaše ponekad nalik vatrometu koji je sjao na tamnom nebu. Ljubav? Bilo je mnogo raznih vrsta ljubavi, ali uvijek nalik plamenu koji je polagano zamirao.
