Iz knjige:
Još se sjećam onog svitanja kada me je otac prvi put odveo u posjet Groblju zaboravljenih knjiga. Nizali su se prvi dani ranog ljeta 1945., a mi smo koračali ulicama Barcelone zatočene ispod pepcljastosiva neba i sunca u omaglici koje se razlijevalo Ramblom svete Monike, nalik na vijenac od tekućega bakra. “Daniele, ono što danas budeš vidio, nikome ne smiješ reći”, upozorio me otac. “Čak ni svome prijatelju Tomasu. Nikome.”
“Zar ni mami?” raspitivao sam se ja, u pola glasa. Tata je uzdahnuo, skrivajući se iza onoga tužnog smiješka koji ga je poput sjene pratio cijeloga života. “Naravno”, odgovorio je utučeno. “Pred njom nemamo tajni. Njoj sve možeš reći.”
Nekako poslije građanskoga rata majku je pokosila epidemija kolere. Pokopali smo je na Montjui'cu na moj četvrti rođendan. Sjećam se jedino da je cijeli taj dan i cijelu noć padala kiša, i da sam pitao tatu znači li to da nebo plače, a njemu je glas zastao u grlu i nije mi mogao odgovoriti. Šest godina poslije majčinog odsustva još sam ćutio poput opsjene, zaglušne tišine koju još ne bijah naučio zatomiti riječima. Otac i ja živjeli smo u malenom stanu u Ulici svete Ane, odmah do crkvenog trga. Stan se nalazio točno iznad specijalizirane knjižare za rijetka izdanja i rabljene knjige što smo je baštinili od djeda; bila je to mala prodavaonica čuda koju je otac nakanio jednoga dana povjeriti meni u ruke. Odrastao sam među knjigama, okružen nevidljivim prijateljima koje sam nalazio na stranicama što su se među mojim prstima mrvile u prah; taj miris starih knjiga još danas osjećam na rukama.
