S One Strane Dobra i Zla od Fridrih Niče PDF
Antihrist Od Fridrih Niče
Tako Je Govorio Zaratustra Od Fridrih Niče PDF
Ecce Homo Od Fridrih Niče
O Koristi I Šteti Istorije Za Život Od Fridrih Niče
Šopenhauer Kao Vaspitač Od Fridrih Niče
Nemački filozof Fridrih Niče poznat je po svojim spisima o dobru i zlu, kraju religije u modernom društvu i konceptu nadčoveka. U svojoj briljantnoj, ali relativno kratkoj karijeri, Fridrih Niče je objavio brojna velika filozofska dela, uključujući “Sumrak idola” i “Tako je govorio Zaratustra”.
U poslednjoj deceniji svog života patio je od ludila i umro 25. avgusta 1900. godine. Njegovi spisi o individualnosti i moralu u savremenoj civilizaciji uticali su na mnoge značajne mislioce i pisce 20. veka. Fridrih Vilhelm Niče je rođen 15. oktobra 1844. godine, kao sin Karla Ludviga i Franciske Niče.
Karl Ludvig Niče je bio luteranski ministar u malom pruskom gradu Rekenu, blizu Lajpciga. Kada mladi Fridrih imao nepunih pet godina, njegov otac je umro od krvarenja u mozgu, ostavljajući Francisku, Fridriha, trogodišnju ćerku Elizabetu i malog sina. Fridrihov brat je neočekivano umro ubrzo nakon toga (navodno, kaže legenda, ispunjavajući Fridrihov san koji je predviđao tragediju). Ovi događaji su ostavili mladog Fridriha kao jedinog muškarca u domaćinstvu koje je uključivalo njegovu majku, sestru, baku po ocu i tetku, iako se Fridrih oslanjao na očinsko vođstvo Franziskinog oca.
Mladi Fridrih je takođe uživao u drugarstvu nekoliko muških drugova u igri. Nakon gubitka Karla Ludviga, porodica se nastanila u relativno urbanom okruženju Naumburga u Saksoniji. Fridrih je dobio prijem u prestižnu Šulpfortu, gde je dobio najbolje prusko pripremno obrazovanje iz humanističkih nauka, teologije i klasičnih jezika.
Van škole, Niče je osnovao književno i kreativno društvo sa kolegama iz razreda, uključujući Pola Deusena (koji je kasnije postao istaknuti naučnik sanskrita i indijskih studija). Pored toga, Niče je svirao klavir, komponovao muziku i čitao dela Emersona i pesnika Fridriha Helderlina, koji je u to vreme bio relativno nepoznat. Godine 1864.
Niče je upisao Univerzitet u Bonu, provodeći veći deo te prve godine neproduktivno, pridružujući se bratstvu i družeći se sa starim i novim poznanicima, od kojih će većina nestati iz njegovog života kada ponovo stekne intelektualni fokus. U to vreme on je takođe odustao od teologije, uništivši nade svoje majke da će za njega ostvariti karijeru u službi. Umesto toga, izabrao je humanističkije proučavanje klasičnih jezika i karijeru u filologiji. Godine 1865. pratio je svog glavnog profesora Fridriha Ričla od Bona do Univerziteta u Lajpcigu i posvetio se studioznom životu, osnivajući tamo vannastavno društvo posvećeno proučavanju antičkih tekstova.
Ničeov prvi doprinos ovoj grupi bio je esej o grčkom pesniku Teognisu i skrenuo je pažnju profesora Ričla, koji je bio toliko impresioniran da je esej objavio u svom akademskom časopisu “Rheinisches Museum”. Ubrzo su usledili i drugi objavljeni Ničeovi spisi, a do 1868. godine (nakon godinu dana obavezne službe u pruskoj vojsci), mladog Fridriha je Ričl promovisao kao nešto poput fenomena u klasičnoj nauci, čije je poštovanje i pohvale dovelo Ničea do položaja. kao profesor grčkog jezika i književnosti na Univerzitetu u Bazelu u Švajcarskoj, iako kandidat još nije započeo pisanje doktorske disertacije. Godina je bila 1869, a Fridrih Niče je imao 24 godine. U ovom trenutku svog života, međutim, Niče je bio daleko od prvobitnog mislioca kakav će kasnije postati, pošto ni on ni njegovo delo nisu sazreli.
Podstaknut javnim mnjenjem i mladalačkom bujnošću, nakratko je prekinuo podučavanje 1870. godine da bi se pridružio pruskoj vojsci, služeći kao sanitetski bolničar prilikom izbijanja francusko-pruskog rata. Služba mu je, međutim, prekinuta teškim napadima dizenterije i difterije. Po povratku u Bazel, njegove nastavne obaveze na Univerzitetu i obližnjoj Gimnaziji trošile su mnogo njegove intelektualne i fizičke energije. Upoznao se sa istaknutim istoričarem kulture Jakobom Burkhardtom, afirmisanim članom univerzitetskog fakulteta. Ali, osoba koja je u ovom trenutku imala najveći uticaj na Ničea bio je umetnik Rihard Vagner, koga je Niče upoznao dok je studirao u Lajpcigu.
Od kako je Niče preuzeo poziciju profesora klasične filologije na Univerzitetu u Bazelu u Švajcarskoj, objavio je svoje prve knjige “Rođenje tragedije” (1872) i “Čovek, previše ljudski” (1878). Takođe je počeo da se distancira od klasične nauke, kao i učenja Šopenhauera, i da se više interesuje za vrednosti koje su u osnovi moderne civilizacije. Do tada se njegovo prijateljstvo sa Vagnerom pogoršalo. Pateći od nervnog poremećaja, dao je ostavku na svoju funkciju u Bazelu 1879. godine.
Na Ničeovo delo u početku su snažno uticali, bilo pozitivno ili negativno, događaji iz njegovog mladog života.
Njegovo rano i stalno interesovanje za Grke, na primer, može se delimično pripisati njegovom klasičnom obrazovanju u Šulforti, za koje je bio dobro pripremljen kao rezultat pokušaja njegove porodice da ga usmeri u službu. Ničeovo intenzivno druženje sa Vagnerom bez sumnje je pojačalo njegovu orijentaciju prema Šopenhauerovoj filozofiji, i verovatno je promovisalo njegov rad u estetici i kulturnoj kritici.
Ovi biografski elementi su se pojavili na Ničeovim prvim velikim delima, dok srednji period predstavlja suočavanje sa mnogim od ovih uticaja. U kasnijim Ničeovim spisima nalazimo razvoj koncepata koji izgledaju manje opipljivo povezani sa biografskim događajima iz njegovog života. Uobičajeno je reći da je svojevremeno Niče gledao na Vagnera sa divljenjem poslušnog sina. Ovo tumačenje njihovog odnosa potkrepljuje i činjenica da bi Vagner bio istih godina kao Karl Ludvig, da je stariji Niče bio živ. Takođe je uobičajeno primetiti da je Niče bio zadivljen umetnikovim preteranim ispoljavanjem vatrenog temperamenta, bravade, ambicije, egoizma i uzvišenosti tipičnih kvaliteta koji su demonstrirali genijalnost u devetnaestom veku.
Ukratko, Niče je bio preplavljen Vagnerovom ličnošću. Zreliji Niče će se kasnije sa žaljenjem osvrnuti na ovaj odnos, iako nikada nije poricao značaj Vagnerovog uticaja na njegov emocionalni i intelektualni put, Ničeova procena Vagnerovog dela bi se znatno promenila tokom njegovog života. Ipak, u svetlu ovog odnosa, lako se može otkriti Vagnerovo prisustvo u velikom delu Ničeovih ranih spisa, posebno u poslednjim poglavljima “Rađanja tragedije” i u prvom i četvrtom eseju “Neblagovremenih meditacija” iz 1874. godine. Takođe, Vagnerov nadzor je izvršio značajnu uređivačku kontrolu nad Ničeovim intelektualnim projektima, što ga je dovelo do toga da napusti, na primer, “Filozofiju u tragičnom dobu Grka” iz 1873. godine, koju je Vagner prezirao zbog njene očigledne irelevantnosti za njegovo delo. Takvi pritisci su nastavili da obuzdavaju Ničea tokom takozvanog ranog perioda.
Oslobodio se Vagnerove dominacije jednom zauvek 1877. godine, nakon serije emocionalno nabijenih epizoda. Ako je Niče nameravao da iskoristi “Čovek, previše ljudski” kao način da se otuđi od Vagnerijanskog kruga, sigurno je uspeo. Po dolasku u Bajrojt, taj tekst je prekinuo ovaj lični odnos sa Vagnerom. Veći deo naredne decenije, Niče je živeo povučeno, seleći se iz Švajcarske u Francusku u Italiju kada nije boravio u kući svoje majke u Naumburgu. Međutim, ovo je bio i veoma produktivan period za njega kao mislioca i pisca. Jedno od njegovih najznačajnijih dela, “Tako je govorio Zaratustra”, objavljeno je u četiri toma između 1883. godine i 1885. godine. Napisao je i “Preko dobra i zla “(objavljeno 1886. godine), “Genealogiju morala” (1887) i “Sumrak idola” (1889).
U ovim delima 1880-ih Niče je razvio centralne tačke svoje filozofije. Jedna od njih bila je njegova poznata izjava da je “Bog mrtav“, odbacivanje hrišćanstva kao značajne sile u savremenom životu. Drugi su bili njegovo prihvatanje samousavršavanja kroz kreativni nagon i volju za moć, i njegov koncept nadčoveka, pojedinca koji teži da postoji izvan konvencionalnih kategorija dobra. i zlo, gospodar i rob. Niče je doživeo kolaps 1889. godine dok je živeo u Torinu u Italiji. Poslednju deceniju svog života proveo je u stanju mentalne nesposobnosti. Razlog za njegovo ludilo je još uvek nepoznat, iako ga istoričari pripisuju različitim uzrocima kao što su sifilis, nasledna bolest mozga, tumor i prekomerna upotreba sedativnih lekova.
Posle boravka u azilu, o Ničeu su se brinule njegova majka u Naumburgu i sestra u Vajmaru u Nemačkoj. Preminuo je u Vajmaru 25. avgusta 1900. godine. Smatra se da Niče ima veliki uticaj na filozofiju, teologiju i umetnost 20. veka. Njegove ideje o individualnosti, moralu i smislu postojanja doprinele su razmišljanju filozofa Martina Hajdegera, Žaka Deride i Mišela Fukoa; Karl Jung i Sigmund Frojd, dve od osnivača psihijatrije; i pisci kao što su Alber Kami, Žan-Pol Sartr, Tomas Man i Herman Hese. Manje korisno, određene aspekte Ničeovog rada koristila je Nacistička partija 1930-ih i 40-ih godina kao opravdanje za svoje aktivnosti, ova selektivna i obmanjujuća upotreba njegovog dela donekle je pomračila njegovu reputaciju za kasniju publiku. Sahranjen je u Rokenu, blizu Lajpciga.
Vila Silberblik danas stoji kao spomenik, neke vrste, Fridrihu i Elizabeti, dok se najveći deo Ničeovih književnih ostataka čuva u Gete-Šilerovom arhivu, takođe u Vajmaru.